Montirani proces protiv Filipa Lukasa 1945.

Filip Lukas bio je predsjednik Matice hrvatske od 1928. do svibnja 1945. godine. U tom je razdoblju Matica hrvatska ostvarila brojna značajna kulturna postignuća, ali je bez obzira na to Lukas u svibnju 1945, kao i mnogi drugi hrvatski kulturni djelatnici, pobjegao iz Hrvatske sluteći da će ga nadolazeća nova vlast zbog njegove čvrste nacionalne orijentacije izložiti progonu. Pokazalo se brzo da je bio u pravu i da si je bijegom spasio život. Krajem 1945. nova je vlast protiv njega provela iznimno kratak sudski postupak i zbog djelovanja u Matici hrvatskoj osudila ga na smrtnu kaznu.

Presuda: smrt strijeljanjem

Na prvostupanjskom Okružnom narodnom sudu za grad Zagreb, proglašen je 21. studenoga 1945. u odsustvu krivim i osuđen na smrt strijeljanjem, na trajni gubitak političkih i građanskih prava te konfiskaciju cijele imovine jer je, prema prvoj točki presude, na sjednici Odbora Matice hrvatske 29. travnja 1941. rekao da je „…hrvatski narod u borbi za slobodu i nezavisnost pridonio beskrajne žrtve, a današnji uspjeh ima se zahvaliti heroizmu i odlučnosti mnogobrojnih stradalaca“, a da za osnivanje Nezavisne Države Hrvatske najveću zaslugu „…treba pripisati poglavniku dr. Anti Paveliću“. Presuda nadalje navodi i nastavak iz Lukasova govora s te sjednice u kojem je naglasio ulogu Matice hrvatske u hrvatskome osamostaljenju: „Matica može biti ponosna, da je za vrijeme nasilnog vladanja srpske vlasti vršila muževno hrvatsku dužnost i izgradjivala hrvatsku kulturnu samobitnost i tako udarila osnovice za izgradnju države“, a navedeno je i da je Lukas svoj govor na sjednici završio poklikom „neka Bog ispuni poglavnikove i naše želje i neka živi ostvaritelj nove hrvatske  dr. Ante Pavelić“ te izražavanjem ponosa Matice hrvatske što je doglavnik Mile Budak „postao hrvatski ministar bogoštovlja i nastave.“

Snimio Mirko Cvjetko / MH

Prema drugoj točki presude Lukas je proglašen krivim jer u svoje dvije knjige objavljene 1944. u Matici hrvatskoj „…tendenciozno iznosi tobožnje razlike izmedju Hrvata i Srba, iznosi mišljenje o neslavenskom porijeklu Hrvata te nastoji Hrvate obratiti od zajednice sa ostalim slavenskim narodima“, a u istoj je točki naveden i dio njegova govora održana na Glavnoj skupštini Matice hrvatske  8. ožujka 1942. „u kojem se veliča ostvarenje tzv. NDH te izrazuje priznanje odanosti i zahvalnosti poglavniku Dr. Paveliću te predlaže da mu to skupština jednoglasno i sa oduševljenjem iskaže.“

U trećoj točki presude Lukas je proglašen krivim jer je „…1943. u Zagrebu pod svojim uredništvom a u izdanju gl. ustaškog stana izdao zbornik ‘Naša domovina’ čiji prvi svezak donosi sliku Pavelićevu i nosi naslove ‘Hrvatska zemlja, hrvatski narod – hrvatska povijest – hrvatska znanost’ u kojima se prikazuje uspjeh ustaštva te ide za tim da se široka javnost oduševi za biv. NDH dakle vršio akciju i propagandu u korist okupatora i njegovih pomagača širenjem nacionalne i vjerske nesnošljivosti opravdavanjem okupacije i osudjivanjem Narodnooslobodilačke borbe.“

Žalba odvjetnika Ruvena

Odvjetnik Antun Ruven koji je po službenoj dužnosti branio Filipa Lukasa na presudu je podnio žalbu u kojoj je prije svega naveo da je Lukas osuđen na temelju zakonskih odredaba koje u trenutku donošenja presude više nisu bile na snazi: „Prema optužnici optužuje se Lukas Filip radi počinjenog krivičnog djela iz čl. 2. toč. 2. Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj, kažnjivo po čl. 3. iste Odluke, a koja pravna kvalifikacija je uslijed stupanja na snagu Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države izmjenjena prema istom zakonu.“ Nadalje je Lukasov branitelj naveo da u presudi „…nisu istaknute bitne okolnosti, koje opravdavaju izrečenu kaznu […] te koje konkretne činjenice sud smatra od odlučnog značaja za opravdanje svog presudnog tenora [izreke presude, Z. L.]“, a zatim naglasio da nije razjašnjeno je li optuženik obavljao rad političke ili kulturne naravi, što je bilo važno utvrditi „…jer je kulturna suradnja bila obuhvaćena amnestijom, pa se to djelovanje optuženikovo mora u svakom slučaju diferencirati, da se može primjeniti stanovita kazna.“

Zaključujući žalbu, branitelj je upozorio da iz svega iznesenoga „…proizlazi, da je sud svojom Odlukom o kvalifikaciji inkriminiranih djela, te o kazni, a protivno izričitom propisu čl. 18. citiranog zakona, primjenivši neosnovano materijalni zakon sa svojim od ranijih zakonskih propisa, ne blažim, već strožim odredbama – prekoračio djelokrug svoje vlasti“, pa je dao prijedlog „…da Okružni narodni sud sve spise sa ovim opravdanjem žalbe podnese Vrhovnom sudu Hrvatske na nadležno riješenje, koji neka preinači presudu u korist optuženoga, podredno, da presudu ukine i dalje po zakonu postupi, a najpodrednije, da izrečenu kaznu uz primjenu čl. 18. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države – ublaži najmanjom mjerom.“

Izdvojeno mišljenje suca Marčeca

Vrhovni sud je 24. prosinca 1945. žalbu kao neosnovanu odbio iznoseći da prvostupanjski sud nije pogriješio time što je primijenio odredbe koje više nisu bile na snazi te dao i dodatnu argumentaciju za odbijanje žalbe: „Pošto je optuženi lice, koje je svojim radom dokazalo, da je izdalo narodnu borbu i bilo u dosluhu sa okupatorom te radilo protiv narodne vlasti, ima se smatrati narodnim neprijateljem u smislu čl. 14 Uredbe o vojnom sudovanju. Na njega se dakle kod odmjerivanja kazne ima primjeniti član 16 Uredbe o vojnom sudovanju, a taj član medju ostalim kaznama predvidja i smrtnu kaznu, kao i gubitak gradjanske časti i konfiskaciju imovine. I ako je prvomolbeni sud formalno primjenio čl. 4 t. 1 kriv. z. protiv n. i d. on nije time prekoračio svoju kaznenu vlast, pošto je i taj član kao i citirani član 16 Uredbe o vojnom sudovanju stvarno jednake sadržine.“

Vrhovni je sud, dakle, djelomično priznao žalbene navode, ali je bez obzira na to potvrdio presudu prvostupanjskog suda pozvavši se na odredbe drugoga zakona, što se u pravnoj državi ne može učiniti. Odluka tročlanoga vijeća Vrhovnog suda međutim nije bila jednoglasna. Dva su se suca izjasnila za potvrđivanje smrtne kazne, ali treći sudac Pavao Marčec bio je protiv toga te je u pisanom obliku predložio da se presuda prvostupanjskog suda ukine i vrati mu na „ponovni pretres i odluku“, a kao razloge svoje odluke naveo činjenice iz kojih saznajemo da prvostupanjski sud svoju odluku nije donio na temelju originalnih Lukasovih tekstova kao dokaznih materijala, nego na temelju njihovih neprovjerenih prijepisa: „Prvomolbeni sud nije uopće proveo nikakovih dokaza u pogledu krivnje optuženog. Jedina podloga za izrečenje presude suda bila je prijava Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, u kojoj postoji ispunjena rubrika ‘Kratak opis i kvalifikacija zločina’, koja se odnosi na optuženog. U toj prijavi citiraju se pojedini spisi i knjige pisane po optuženom, sadržinom kojih je optuženi počinio djela zbog kojih je optužen. Međutim toj prijavi ne prileže ti spisi i djela iz kojih se neki dijelovi citiraju i koji su inkriminirani. A ipak se samo iz izvornih i čitavih spisa i knjiga pisanih po optuženom, a u kojima se nalaze i inkriminirani pasusi može sud orientirati i prosuditi, da li postoje inkriminirana tendencija djela kao i to, da li izvaci iz tih djela citirani po Zemaljskoj komisiji točni i na koncu, da li ono što je inkriminirano sadržaje objektivni učin optuženom u grijeh opisanih djela. A te dokaze u ostalom nije ni teško pribaviti. Imade ta djela ‘Matica Hrvatska’, od koje se mogu zatražiti, a ima ih sigurno i Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora, kad ih citira. Povrijeđen je stoga formalni zakon, što ti dokazi koji su odlučni za krivnju optuženog nisu po prvomolbenom sudu provedeni.“

Županijski sud u Zagrebu 2017. ukinuo presudu

Sudska dokumentacija s procesa Filipu Lukasu dokazuje da je on na smrt osuđen prema zakonskim odredbama koje više nisu bile na snazi, i to na temelju dokaznih materijala koji nisu bili originali nego prijepisi. Stoga se ta presuda ne može okarakterizirati drukčije nego čistom političkom presudom, što je potvrđeno i odlukom Županijskog suda u Zagrebu iz 2017. koji je utvrdio da je presuda „donesena zlouporabom od strane autoritarne vlasti“ te da „predstavlja apsolutno kršenje načela vladavine prava i pravne države“.

* * *

Filip Lukas i njegovo nasljeđe

Najdugovječniji predsjednik Matice hrvatske

Filip Lukas hrvatski je geograf, povjesničar i kulturni djelatnik (Kaštel Stari, 29. travnja 1871–Rim, 26. veljače 1958). Nakon zaređenja, 1896. završava bogoslovni studij u Zadru, a povijest i zemljopis studirao je u Grazu i Beču. Radio je, kao nastavnik, u gimnazijama te srednjim školama u Dubrovniku, Sušaku i Zagrebu, a od 1919. je na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi (današnji Ekonomski fakultet) u Zagrebu na kojoj je predavao ekonomsku geografiju i obnašao više godina dužnosti dekana i rektora. Bio je najdugovječniji predsjednik Matice hrvatske (1928–1945).

Lukas je zaslužan za utemeljenje više znanstvenih disciplina, prije svega ekonomske i političke geografije te geopolitike. Napisao je više od 170 geografskih i povijesnih radova te 12 knjiga. Bio je glavni urednik enciklopedijskoga priručnika Naša domovina (I–II, 1943), u emigraciji surađivao u časopisu Hrvatska revija (1951–58). Glavna djela: Utjecaj prirodne okoline na stanovništvo Dalmacije (1906), Geografija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1922), Geografijska osnovica hrvatskog naroda (1925), Zemljopis Nezavisne Države Hrvatske (1942) i dr.