MOLITVA POGINULOM ANĐELU

BOGOUBOJSTVO

„Ubio sam Boga u njoj“,

ponekad s vrata Stanko dovikne svojima

i cijela birtija zastane, naceri se od ponosa,

a Stanko oznojen i raščupan,

u hitnji nemarno zakopčane košulje

koja miriši na štirku, bijele ženine ruke i opuške

sjeda za stol

i čeka pola litre zapjenjena jantara.

Ubijanje umara,

jača duh i tijelo,

uzdiže pomamno,

jer nitko ne pita što je to ubio

a da je Ružica još uvijek živa,

pa mu nedjeljom peče kiflice s pekmezom,

salenjake i krempite s tučenim vrhnjem

umjesto šlaga,

što se dogodi rukama

koje su nekoć putenost svlačile nježno,

brale ljubičice, za bistrih noći s neba trgale zvijezde,

nosile preko praga u ono „dok nas smrt ne razdvoji“.

Svi se cere pobjedi Stanka nad ženom

koja rukama mu pere postojano bijele gaće,

koja samo stenje

zato što zrak od udarca jednostavno sam izlijeće na usta

kao kroz vrata propuh koji iz kuće iznosi objede i kupke,

zato što plač Stanka samo ushićuje

i gura u nove pobjede.

Jer nitko ne pita

nije li ih smrt trajno razdvojila

prvoga dana kad u Ružici je ubio Boga

i ostavio je pustu bez duše.

 

DOBRA VILA

Kad bi se ponovno rodio,

poželjela bih ti hrabrost.

Oni koji su te htjeli ubiti

ionako su već daleko,

a bol što su je posijali

samo je fantomska uobrazilja

amputiranog uda.

Ono što od čovjeka naposljetku preostane

ono je najljepše,

osobito ako još nije dovoljno star za potpunu smrt.

Oni koji su te htjeli ubiti

ionako su se rodili mrtvi.

Njihova je pogubnost

samo palucanje zlog jezika,

ono drobljeno staklo boca

kojim su ljudi nekoć premazivali pročelja

kako im se prolaznici ne bi trljali o kuće,

kukavne, ružne kuće bez nježnosti.

Treba imati hrabrosti za ljepotu.

Poželjela bih ti hrabrost.

Zbog tebe bih hodala kroz krv

ili postala sazviježđe.

I krv i zvijezde su za one koji se ne boje.

GERGINA PLOVDIVSKA

Iznad Brda duhova

Plovdivske lastavice odlijeću ni u što

Koje je nigdje

I posvuda

Marica riječno pamti svaku krv

Plimski prolivenu ni za što,

Za karte što ih seraskeri ognjem crtaju

Po Zemlji koja je i ničija i Božja

U točku u koju sjatila se sva semiotika

Svih trbuhozboraca

Koji glad po soframa i stolovima

Šaraju prstima od šafrana, kurkume ili riže kitajske

Koja sa svilom putuje

Čak i kroz ratove.

Duše se noću dozivaju kao suborci

Koji ruke i noge traže

Kako bi im glave i srca imali snage otputovati

Daleko od svake propasti,

U naručja putena o kojima

Najljepše pjesme tugaljivo se spominju

Kao jedinog trenutka

Kad vatra nije žderala, nego grijala.

I zato se zapravo sve u ljubav vrati.

MOLITVA POGINULOM ANĐELU

 „Tu sam i nisam“,

klokoće Bog vodom zapjenjenom

u pjevu vrapčarki,

u krošnji lipe,

kao dječak, a lovac

na čeki,

nad glavama onih

koji gipsane Antune mole da im pomognu

pronaći ključeve, ljubav, zdravlje,

naučiti aritmetiku.

„Što želiš?“

pita me Bog koji jutrom

plavičasto prkosi suncu.

„Nisam naučila monolog“,

velim i gledam Ga kako se smije

kao zebe jabukama neobranim

koje zimi su,

na rubu pernatih smrti torte od zlata.

„Znaš, željeti i trebati nije isto“, čujem Ga kako mi veli,

pa pomišljam kako sam to odavno naučila

srljajući u vlastitu propast.

„Sve ste mi anđele poubijali

u bitkama za neobranjivo“,

zdvojno uzdiše Bog kao život kad ga smrt

istisne iz pluća i preseli u zrak.

Metafizika izokreće poredak stvari

do neprepoznavanja,

pa što koga snađe.

ARCHER ILI KAKO SE TRAŽIM

Tebi uvijek putujem kroza snijeg,

kroza zrak u cilik stisnut

od studeni i jarkoga svjetla

i pamtim te uspravnog

i nakon tolikih smrti

koje razdvojile su nas

da bismo se ponovno sreli.

I sjećam se voćnjaka koji odavno je rodio

trešnjama

i trave koja spremala je odar

za lišće koje poput čunova pluta

na mlakama od zlata koje

u ponoć kao da su od olova i srebra.

„Još uvijek tražim kuću

u kojoj iznova ćemo stanovati“,

ponekad si velim i pridodajem

kako bi nam sad trebalo vrijeme bez prokletstva

budući da smo se već rodili

na pogrešnom mjestu,

nakon toliko toga,

poput strijela uzalud odapetih,

u prazninu koja uvijek je mrak.

„A tko sam ja tebi?“

Neke nam stvari valja preboljeti.

USPAVANKA

Dođe mi da vam zapjevam nešto za san,

nešto čime se strah od mraka

s koljena otire kao zemlja i šljunak

nakon pada s bicikla ili koturaljki.

Dođe mi da samoj sebi kažem

više nego vama

kako valja odvratiti misli od svega što nas zakiva

u mjesto na kojem nikada nismo htjeli biti.

Hoću vam reći da

kad se sjatite

iza mojih leđa zvučite kao djeca

koja se krišom zavlače u smočnicu

po keks i pekmez od šljiva

prije objeda,

usprkos prijekoru.

Želim vas pitati zašto ste mi dopustili da odrastem

i ostarim u pretjerano zgrčenu i tužnu

čuvaricu vaših zauvijek mladih lica

i glasova koji podsjećaju

na veliki odmor ispred gimnazije,

zašto i dan-danas protrnem

kad među osmrtnicama prepoznam

sjećanja na vašu smrt.

Pa si kažem:

Bože, kako je velika ta dužnost sjećanja,

koliko je tvrdoglavo to vrijeme

koje se terijerski vrti u krug,

koje reži i šuti,

čeka da se ne slomimo.

MOJIM POGINULIM SUBORCIMA – VJEČNO MLADIMA

REINKARNACIJA

Sve više se sjećam,

sve manje pamtim.

Taj osjećaj kad iz praska bistre zore

uđeš u mrak kuće,

pa veliš da tražiš put do prekidača ili rolete,

a zapravo tražiš sebe u tom prostoru bez

orijentira,

pokušavaš odrediti i gdje si i kako si.

I na trenutak,

stvarno kratko

te strah preplavi

kao miris teškog jela po ulasku u kuhinju

u kojoj su bake na drva kuhale

sve što se kuha dugo,

misliš da znaš gdje si bio.

Samo misliš,

onako kako djeca misle da su stari

svi koji bi trebali prije njih otići.

A onda upališ svjetlo,

prst pronađe prekidač

i ogromni se mrak pretvori

u uzan prostor

nastanjen pokućstvom

koje ti zapravo ne treba za život.

Tako se sjećam:

na trenutke, u kratkim, oštrim fragmentima,

u treptajima razumijem sve svoje strahove

i ne osporavam ih,

jer nakratko imaju temelja.

A onda zaboravim,

krećem iznova

iz svjetla u mrak,

iz mraka u svjetlost.

I natrag. Do iznemoglosti. Do kraja.

AGATA PAUK NA ODRU

U Bosni su i ptice drukčije,

znaš to i sam,

onako kako znaš i da puškar Matijević

nije htio Petrova sina.

Trebala bih ti možda pričati o ženama

koje onda mogle su biti samo pralje ili kurve,

o gladi i predraću

koji poput leleka u sevdalinkama uvijek navješćuju

pad velikih carstava.

Svjetlost u kuće brđana slabo prodire,

jer sve je u njih podređeno zimi i snjegovima,

tako da sam se u vječnom polumraku nadala

da zamijenit ću te novim sinom.

Želi li ponos,

kad pokopa jednog,

udovici treba novi muž,

sinove si poslije može rađati sama

da im bude na milosti.

Zato ti opraštam ako si me zaboravio,

no ne mogu si oprostiti večeri

kad krišom bih tvoje fotografije iz djetinjstva ili vandrovanja

gledala pod tinjavim žarom svijeće,

prepoznavala na njima svoje ruke i Petrove oči

i srce bi mi se zgrčilo.

Samo srce,

jer utroba je otputovala s tobom.

Žandari ginu zbog careva,

ljudi zbog usuda,

a ja sam umirala zbog drugih,

njihovih pogleda i jezika,

onako kako mnogi u gnjevu prepoznaju čast.

Uvijek je nekako prekasno

i uvijek se nekako pogubimo

čak i kad na portretima-razglednicama,

pred zidovima kuća koje još znoje zimu

pred fotografom

hinimo sabranost.

Sad znam:

nije me bilo tamo gdje me je trebalo biti.

MOJEMU DJEDU JOSIPU, SINU AGATE PAUK

MOGLI SMO BITI SRETNI

Poželim ti reći kako sam siguran

da smo mogli biti sretni,

no prešućujem tu priču o propustima,

budući da znam da ćeš mi reći

da su nas iskasapili putem

i da mi nismo ništa krivi.

Znam i da bih te tad pitao

zašto smo uopće nasrtali na te njihove

sjekire i noževe.

Zašto nismo nastavili mimo njih?

Možda bih te pokušao

podsjetiti na one uvijek nekako žutom prašinom zamagljene

ljetne sumrake

iz vremena kad smo još imali izlaz samo do devet,

kad bismo navukli novu majicu,

ili obuli nove, još škripave patike,

pa u ponosu zaorali prema centru,

sigurni da propuštamo mnogo

od života koji baš nakon devet počinje bujati.

Jer nismo znali da se život zapravo drukčije propušta.

Pitao bih te sjećaš li se bicikla,

onog osjećaja kad ljeti projezdiš pokraj parka,

podigneš noge s pedala,

a zeleni te uzdah stabala zapuhne kao more u plimi.

Pitao bih te je li i tebe obuzela

ista drhtavica

kad sam te prvi put uhvatio za ruku,

kad smo se prvi put zagrlili kao sami na svijetu,

pokraj zida tvoje zgrade koja mirisala je na propadališta za klikere,

jesi li se i ti smiješila stropu

nakon prvog trenutka kad smo se jedno drugome prepustili

kao da ti se sa stropa smiješim ja ili lice Božje.

„Mogli smo biti sretni“, želim ti reći,

ostati sami s onim čime se želimo nastaniti.

Zašto smo onda u kuću pustili

sve te naoružane, gramzive, zavidne, opake,

zlurade, isprazne, bešćutne

i trpezu si posolili gorčinom?

Želim ti reći da smo krivi.

I da me je stid.

* * * * 

Poezija o mraku i svjetlu

Piše Darija Žilić

Ivana Šojat, rođena 1971. u Osijeku, iznimna je književnica i prevoditeljica, autorica brojnih, višestruko nagrađivanih romana, kao što su Unterstadt, Šamšiel, Jom Kipur, Rogus, Ezan, Sama, te knjiga priča Kao pas, Mjesečari, Emet i druge priče, eseja, monodrame, ali i nekoliko zbirki poezije. Donosimo ciklus novih pjesama, a pritom je potrebno podsjetiti i na same pjesničke početke, na zbirku Hiperbola, jer je za taj rukopis dobila nagradu „Duhovno Hrašće“ u Drenovcima. Žiri je njezinu poeziju označio kao istraživanje modernog senzibiliteta gusto natopljenog baštinskim slojevima. Modernost je počivala na gotičko tamnoj slici svijeta. U zbirci Uznesenja bavi se potragom za unutarnjom istinom, idealizmom duha, tišinom i osamom. Posebno je pak bila zapažena knjiga Sofija plaštevima mete samoću u kojoj nalazimo pjesme s ogoljenom dušom, s lirskim junakinjama koje su unatoč svemu preživjele, bile nevoljene, druge, one koje čekaju, nesigurne, manijakalne, u panikama od potonuća, one koje skrivaju ravnodušnost, ispod maski, dok ih vrijeme nepovratno hladi i koči, pa se čini kako u svojoj narativnoj poeziji autorica kao da želi sačuvati sjećanje, traume i lomove žena, to joj je ostavljeno u amanet.

U novim pjesmama Ivana Šojat piše o vlastitoj ženskoj obiteljskoj genealogiji, te o nasilju nad ženama koje je odlično prikazano u pjesmi Bogoubojstvo. Pjesnikinju zanimaju ti brzi preokreti, od suptilnosti do nasilja, rekonstrukcija života, običaja, uz izraze koji se specifično odnose na slavonsku kuću u kojoj situira svoje lirske junake i junakinje. Te pjesme imaju dramatsku funkciju, kao da se gradacijom  pojačava napetost, sve do klimaksa, do trena kad Stanko „u Ružici je ubio Boga / i ostavio je pustu bez duše“. Šojat koristi izraze koji pripadaju i narodskom govoru, ne uljepšava, ne estetizira, piše uz britku ironiju o bračnim mimikrijama i frazama, hrabro otkriva naličje obiteljskog života. I taj strašan izraz koji se koristi, ubiti Boga u ženi, nije hiperbola nego stvarnost, nakana jednog bića da istisne sve dobro iz drugog bića.

U odličnoj pjesmi Molitva poginulom anđelu zapravo je riječ o obliku dijaloga s Bogom, pjesnikinja govori i o onima koji se mole bogu za ovozemaljsko, „koji gipsane Antune mole da im pomognu / pronaći ključeve, ljubav, zdravlje“, a kroz vlastiti monolog, potom dijalog, Bog postaje onaj koji otkriva svoju ranjivost, razočaranost: „sve ste mi anđele poubijali“, misleći na čovjeka. I ta metafizika smrti i života, zrak, kroz sliku neodređenosti – jer Bog je „tu i nije“. Kroz poeziju Ivane Šojat prelamaju se slike propasti davnih carstava, bitke, kao u sjajnoj pjesmi Gergina plovdivska, ambijenti granični, surovi, žene koje su tad mogle „biti samo pralje ili kurve“ (pjesma Agata Pauk na odru), piše o sudbinama udovica, o sjeni polumraka, o odru. U tim je slikama mraka dihotomija svjetla i tame također prisutna, a mrak se upravo uspavankom pokušava odagnati.

U pjesmi Uspavanka prisutan je teret sjećanja pred kojim se grči tijelo, i slike bezazlenog djetinjstva, zauvijek mladih suboraca. Vrijeme pritom dobiva animalnu funkciju, ono se „terijerski vrti u krug, / koje reži i šuti, / čeka da se ne slomimo“. Biće kreće iz svjetla u mrak, iz mraka u svjetlost, a sjećanje se, kako ističe u pjesmi Reinkarnacija odvija u trenucima, oštrim fragmentima, treptajima u kojima, piše autorica, „razumijem sve svoje strahove“.

U odličnoj poeziji, u pjesmama koje su poput metaforičnih grozdova, bujne i dramatične, Ivana Šojat bavi se i ratovima i sudbinama, stradanjima ljudi, vlastitim precima, zadržava sjećanje, čuvajući ga u riječima, koje su, kako piše u jednoj davnoj priči Ponori: „ukrasni papir, jeftin ili bahat, u koji ono nešto što nudiš umataš trapavo ili vješto kako bi sakrio, pa podmetnuo trojanskog konja“.