Mogu li umjetnost i humanistika proniknuti u bolna mjesta zajednice?

Konferencija Bolno mjesto zajednice mjesto je gdje se već godinama ostvaruju susreti teorije, prakse i publike, čime se etablirala kao siguran prostor razmjene iskustava, ispitivanja i zajedničkog promišljanja o suvremenim društvenim i umjetničkim temama. Ovogodišnja tema pozvala je publiku da s izvođačima izlagačima istraži kako zajednice dišu, što ih pokreće, održava ili razara, ali i što za ideju zajednice (i za konkretne zajednice) znače umjetnička i humanistička previranja u teoriji i praksi.

Zbližavanja umjetnika i publike

Otvorivši konferenciju, osim na pitanja o prirodi i dinamici bolnih mjesta zajednice, na pitanje odnosa raznovrsnih oblika izvedbe i njihovih učinaka na ta bolna mjesta odgovore su ponudile svojim kratkim izvedbenim radovima umjetnice Jana Božić (Nori), Lea Filipčić (Val mog zvuka), Laura Vojnović (0.0002 hektara) i Isabela Eva Ljubičić (Oko nedišuće), uz sudjelovanje Antuna Antolovića. Radovi izvorno nastali u različitim kontekstima stopili su se u zajednički izvedbeni čin, niz intimnih registara (plesnog i glasovnog, pokreta i riječi, slike i zvuka) koji rezoniraju unutar kolektivnog, poliperspektivnog iskustva. Suštinska ljepota tih odgovora, osim vještine izvođača, bila je njihova očita individualnost okupljena u široko postavljenoj, mitskoj potrazi za izvedbenim mjestima podudarnosti koja osobni čin pretvaraju u kolektivni. Time su fragmenti zasebnih radova dobili ne samo novi izvedbeni i socijalni kontekst u odnosu na autore pojedince, nego i u odnosu na kolektivnu ideju bolnog mjesta koja nam je svima dostupna.

Prizor s konferencije / Snimila Nina Đurđević

Proces zbližavanja polaznika konferencije počeo je ulaskom studenata umjetnika u prostor publike, ali na način koji je bio invazivniji za same umjetnike nego za publiku. Neodređenost smisla koja je neke zaintrigirala, neke oduševila, neke uznemirila, a neke i ostavila ravnodušnima ubrzo se, kroz zajednički razgovor nakon izvedbe, razvila iz oprezne u slobodniju komunikaciju, poput ispipavanja prostora i granica vlastitih (potencijalno nedefiniranih) stajališta o umjetnosti, životu, svijetu i smislu.

Nelagoda i identifikacije

Drugog dana konferencije održana su umjetnička i teorijska izlaganja koja su se postupno transformirala od poznatijih prema manje poznatim formama i na kraju objedinila u zajedničkom razgovoru. Donekle uznemireni poetskom neodređenošću studentskih odgovora, ali ohrabreni dijalogom, u drugi dan ušli smo oprezno – možda očekujući oštriju invaziju na intimu, koja se nije dogodila. Dogodilo se suprotno. Pojedinačna intima svakog sudionika invadirala je konferencijski prostor, ali ne osvajački, nego znatiželjno.

Izvedbeni dio konferencije / Snimila Nina Đurđević

Izvedbenim situacijama svojstvena je nelagoda koja u određenom stupnju proizlazi iz vlastitih nesigurnosti u susretu s drugima. Predavanjem Sjediti u nelagodi: pozicija svjedočenja čemu Gabrijela Puljić propitala je ulogu publike pred tuđom emocijom. Postavljajući pitanje što znači biti svjedok u izvedbi, predavanje je nagnalo publiku da preispita svoju slobodu reakcije i granice svjedočenja iskustva/iskustvu koje joj se prezentira. Ovo se pokazalo kao dobar način da se publika otvori sudjelovanju za vrijeme izlaganja (što u krutim formatima, u kojima sudionici nose isključive oznake stručnosti nije praksa), ali i kao dobra priprema za daljnja svjedočanstva.

Anegdotalni pristup intiman je, ali nije invazivan, jer svatko po vlastitoj želji ili potrebi dijeli anegdotu i tako se zbližava s drugima. Tonka Maleković i Sophia Freidhoff u izlaganju Kompozicije toka: prepoznavanja dodatno su nas otvorile zbližavanju pretvorivši metodologiju interdisciplinarnog istraživanja u participativni prostor identifikacije i empatije. Drugim riječima, poigrali smo se uživljavanjem u anegdotalnu intimu nekih drugih ljudi što je dovelo do izražavanja vlastite.

Obiteljske i generacijske rane

A što je intima? Kome je što i koliko potresno? Uvjerljivo najneobičniji i za sve sudionike destabilizirajući događaj bio je izvedbeno-izlagački proces nastajanja filma Nasljedstvo – transgeneracijski slučaj jedne obitelji Vedrane Pribačić i Mirte Puhlovski, koje su pozvale na aktivno sudjelovanje u otkrivanju i transformiranju obiteljskih i generacijskih rana konkretnih pojedinaca te na njihovu artikulaciju, višestrukim uokvirivanjem otvarajući pitanja o granicama osobnog, javnog, predstavljačkog i dokumentarnog te pomiješanosti aktualnog i fiktivnog. Zanimljivije od same izvedbe bile su reakcije publike, koja se na različitim stupnjevima uživjela ili odbijala uživjeti u izražene emocije pokušavajući (ne) ispoštovati neki od ponuđenih formata, što je, izgleda, rezultiralo oslobađajućom i stoga pomalo uznemirujućom spoznajom da nema „točnih“ odgovora i da su i drastično različite perspektive valjane.

Goran Božičević (Zajednica bolnih mjesta – mirovni pogled na temu) podijelio je vlastita iskustva mirovnog djelovanja u podijeljenim zajednicama kao opipljivi tračak smisla u svijetu koji se doima nepomirljivo besmislenim, agresivnim i opsjednutim političkom korektnošću kojoj je drugo (a često i pravo) lice žestoka diskriminacija.

Ostvarenje snova ili osvještavanje beznađa?

Prvi put sudjelujući na konferenciji koja afirmira i aktivno uspostavlja ravnopravnost svih sudionika, ostala sam iznenađena produktivnošću njezina hibridnog formata, koji oslobađa nove načine razmjene ideja i kreativnosti. Razgovori koji su se odvijali između i nakon izlaganja nisu bili usiljeni niti ravnodušni, a nisu postali ni nadmetanje. Što god da smo kao pojedinačna publika bili naumili izvesti, pretvorilo se u zajednički performans (u miljeu kojim vlada kultura otkazivanja, to je podvig).

Pitala sam se je li intimna atmosfera od četrdesetak ljudi (uglavnom žena) dovoljan prostor za šire reperkusije uvida s konferencije ili i mi živimo u snovima o vlastitom utjecaju, dok se zapravo krećemo u povlaštenim krugovima i međusobno žalimo na status quo ispijajući malodušje iz uvijek poluprazne čaše. Uvidjela sam da je to pogrešan pristup, nadahnut diskursom beznađa koji prožima svakodnevicu i na koje smo nekako već organski navikli kao narod koji se uglavnom voli žaliti, ali malo poduzimati. Možda je to ovdje prednost jer kao zajednica, a ne samo kao pojedinci, osjećamo bolna mjesta na širokom spektru, ne samo kao razorne katastrofe koje su vodeći svjetski žanr, nego i ono što nas muči kao tupa glavobolja ili kamenčić u cipeli.

Mogu li umjetnost i humanistika doista proniknuti u bolna mjesta zajednice? U tom smislu konferencija je otvorila procese razgovora, slušanja i zajedničke igre. I to je bilo dovoljno, jer je istraživati svoj glas i preispitivati svoje stavove u odnosu na nečije tuđe (a ne obrnuto!) postalo neizmjerno važno. Živimo u vremenu u kojem je pojedinac u fokusu više nego ikad. Orijentiran na cijeli svijet, ambicijama je preopterećen i zajednici neprilagođen kao tužno Frankensteinovo čudovište nekog novog romantizma, čiji spontani izljevi snažnih osjećaja uglavnom ostaju na razini bijesnog ispada (osim kada vrišti od uzbuđenja.)

Ono što mi je osobno donijela ova konferencija jest stvarno – a ne izmaštano – iskustvo zajedničkog prostora bez imperativa konkurentnosti, u kojem se različitost ne ukida, nego postaje materijal za zajedničku, kontinuiranu preobrazbu. Konferencijski program oblikovali su i proveli članovi organizacijskog odbora: Lada Čale Feldman, Ana Letunić, Jelena Modrić, Irma Omerzo, Marina Petković Liker i Jan Samek. Jedno od bolnih mjesta zajednice zasigurno je i to što nema više ovakvih događanja.