Modro, sivo, bijelo, mrzlo

„Jednom sam gledao film Erica Rohmera. Bilo je kao da gledam kako se suši boja“, izgovara glavni lik, privatni istražitelj Harry Moseby kojega tumači Gene Hackman, u cijenjenom američkom neonoir filmu Noćna kretanja (1975) u režiji Arthura Penna, po scenariju Alana Sharpa. Poprilično glasovita replika koja izražava pretežni odnos najšire publike prema filmskim ostvarenjima što nisu vođena dinamičnim pripovijedanjem najvjerojatnije će, barem malo, duhovitošću nasmijati i one koje bocka, odnosno one koji se ne slažu s njom niti s onime što predstavlja.  

Vermiglio je poput mrlje ulja koja se sporo razlijeva i prodire u dubinu, rekla je redateljica Maura Delpero

Riječ Vermiglio na talijanskom znači cinober, ali tu toplu žućkastocrvenu boju nećemo vidjeti u istoimenom, drugom cjelovečernjem igranom filmu talijanske scenaristice i redateljice Maure Delpero (1975). Njezin slikopis Vermiglio, nazvan prema alpskom selu u sjevernoj Italiji u kojem se zbiva radnja, premazan je, međutim, vlažnim modrinama, bjelinama i sivilima te mrklim tminama što sjenčaju velebna planinska prostranstva, kao i unutrašnjosti kuća i kućica nevelikih prozora i bez električne rasvjete, u koje i za najsvjetlijeg dana danje svjetlo dopire u oskudnim zrakama. Osobito zimi, a to je, oku i kameri lijepo, no za bivovanje ne odveć ugodno godišnje doba, vrijeme zbivanja oko polovine ove nevesele pripovijesti o mnogočlanoj obitelji Graziadei, smještene u posljednju godinu Drugoga svjetskog rata. Mrzlina se uvlači posvuda, a ne čini se da je ondje mnogo toplije ni u proljeće ni ljeti, iako će pokoji mališan, nemajući druge, kratke hlače nositi i na snijegu.

Žitelji veličanstveno ravnodušnog planinskog masiva tiho i trpno nose svoju sudbu, ćute tragiku života, škrtoga i kada je sve načelno u redu, a kamoli u olovnim ratnim godinama. Nasreću, ipak, kreševo nije došlo do njihova sela, no mnogi muškarci i mladići otišli su na bojišta s kojih se, s ovih ili onih razloga, (još) ne vraćaju. Osim tek pokojeg, poput mladog dezertera Attilija (Santiago Fondevila) no on, šutljiv, pognute glave, nevoljnih kretnji, više nije onaj koji je bio, tvrdi njegova majka.

S njim je u selo došao podjednako traumatiziran Sicilijanac Pietro (Giuseppe De Domenico) u kojeg će se zagledati Lucia (Martina Scrinzi), najstarija kći strogog učitelja Cesarea (Tommaso Ragno), jedinog učenog seljana, oca obitelji čijoj riječi nema pogovora, čovjeka koji mora odlučiti koje će od djece ići na daljnje školovanje i u mogući bolji život, dok će ostali morati ostati u seoskoj zabiti. U kojoj život nije zaostao, priprost, okrutan i blatan kao u Brezi (1967) Ante Babaje, ali nije ni veseo ni lagan. Dašak lepršavosti i naslućivanje mogućnosti oslobođenja od težačke kobi doći će tek uz zanosne, čarobne taktove prvog stavka Ljeta iz Četiriju godišnjih doba Antonija Vivaldija, koje sa svog gramofona na navijanje i sebi i školarcima pušta zamišljeni učitelj, svjestan da je čovjeku itekako važna i „hrana za dušu“. Makar kupnjom gramofonske ploče uskratio stvarnu hranu, onu za tijelo, vlastitom djetetu. 

Podsjetit će Vermiglio, općim ugođajem i prikazom sredine, na klasike talijanske i svjetske kinematografije Ja sam bog otac (1977) Paola i Vittorija Tavianija i Drvo za klompe (1978) Ermanna Olmija – prvi smješten na Sardiniju nakon Drugoga svjetskog rata, drugi također pod sjevernotalijanske Alpe, no 1898. – ili na novije, također hvaljene talijanske filmove planinske izdvojenosti, kalabreškog masiva Pollino na jugu, u Rupi/Spilji (2021) Michelangela Frammartina i opet sjeverne, alpske, u Osam planina (2022) Felixa van Groeningena i Charlotte Vandermeersch.

Pripovijesti Maure Delpero ne manjka dramatičnih događaja, sudbonosnih preokreta ni neizvjesnih slutnji, no ona ih ne režira burkavom napetošću, već smireno, puževom brzinom, izdaleka, odmaknuto, čak nas, unatoč pokojem krupnom planu, ne upoznajući blisko s likovima. Ne razrađuje u tančine, ne raslojava, već skicira, kao pomoću pronađenih fotografija na kojima su zabilježeni samo dijelovi zbivanja, dok ostalo dograđujemo sami.

Na početku navedenu američku šalu o doživljaju filmova kojima u prvom planu nije priča, nego ono uz nju, oko ili onkraj nje, Maura Delpero možda bi usvojila kao odgovarajuće pohvalno zapažanje o svom djelu, budući da je o njemu i sama rekla slično: „Vermiglio je poput mrlje ulja koja se sporo razlijeva i prodire u dubinu.“

Među dvadesetak nagrada njezinu uljevito prodornom filmu izdvajaju se Srebrni lav (nagrada za režiju) na Filmskom festivalu u Veneciji te sedam nagrada David di Donatello Talijanske filmske akademije – za film, režiju, scenarij, produkciju, filmsku fotografiju (Mikhail Krichman), zvuk i podjelu uloga.