Majerovi likovi i danas žive

U povodu pedesete obljetnice smrti Vjekoslava Majera, hrvatskog književnika čije je stvaralaštvo neodvojivo od duha Zagreba, u Matici hrvatskoj 15. listopada održana je tribina Književnost i kultura: Vjekoslav Majer u organizaciji Odjela za književnost Matice hrvatske. Događaj je otvorio manifestaciju Mjesec hrvatske knjige i okupio istaknute umjetnike, redatelje i tumače Majerova djela: Mirjanu Bohanec Vidović, koja je utjelovila lik Ane Šafranek u filmu Tko pjeva zlo ne misli, kultnoj Golikovoj adaptaciji Majerova Dnevnika malog Perice, Ivanu Boban, Renéa Medvešeka, Vinka Brešana i Jurja Kukoča. U Matici hrvatskoj okupila ih je pročelnica Odjela za književnost MH Cvijeta Pavlović koja je i moderirala tribinu.

Džepno izdanje Majerova Dnevnika malog Perice / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Tribina je održana u povodu pedesete obljetnice smrti hrvatskoga književnika Vjekoslava Majera

Filmske i kazališne
adaptacije

Cvijeta Pavlović uvodno je istaknula kako je upravo Majer, svojim osebujnim i zanimljivim spojem poezije, proze i kazališnog duha, najbolji izbor za otvaranje manifestacije posvećene hrvatskoj knjizi. Rođen 1900, a preminuo 1975, Majer je ostavio iza sebe bogat opus koji uključuje i prozna i pjesnička djela, od kojih su mnoga pronašla svoj put na filmsko platno i kazališne daske. Govornici su podsjetili da je upravo Majerov Dnevnik malog Perice bio polazište za niz legendarnih ekranizacija, od Golikova filma Tko pjeva zlo ne misli do novijih interpretacija u kazalištu i televizijskim serijama, a spomenut je i film Gospodin Fulir Zvonimira Bajsića iz 1964. sa Špirom Guberinom u naslovnoj ulozi, koji je pao u zaborav i trebalo bi ga potražiti u arhivi HRT-a.

Poznati hrvatski redatelj Vinko Brešan, koji režira seriju Dnevnik velikog Perice, dugo je razmišljao zašto su rijetke filmske adaptacije hrvatske književnosti, i zaključio da u većini književnih djela izostaje zbivanje. „Majerov slučaj iznimka je koja potvrđuje pravilo. Dnevnik malog Perice nosi u sebi dinamiku, zbivanje i humor, što ga čini privlačnim za redatelje i glumce i omogućuje uspješnu ekranizaciju.“ Brešan ističe da je Krešo Golik koji se oslonio se na Majerovu priču stvorio film koji je, unatoč vremenskom odmaku, i danas živ i aktualan. Glumica Mirjana Bohanec Vidović, nezaboravna Ana Šafranek iz Golikova filma, prisjetila se nastanka tog kultnog ostvarenja. Govorila je o redateljevom preciznom osjećaju za detalj, o mjesec dana razgovora i proba koji su prethodili snimanju, te o atmosferi povjerenja i zajedništva koja je omogućila da film postane ono što jest, a to je iskrena i topla priča o ljudima iz grada Zagreba.

Na tribini su sudjelovali Cvijeta Pavlović, Vinko Brešan, Mirjana Bohanec Vidović, Ivana Boban, René Medvešek i Juraj Kukoč / Snimio Mirko Cvjetko / MH

René Medvešek, koji je režirao suvremenu kazališnu adaptaciju Tko pjeva zlo ne misli u HNK u Zagrebu, istaknuo je da je njegov cilj bio „podići rolete“, koje su dotad bile spuštene, i otvoriti pogled prema vremenu u kojem je Majer pisao, Zagrebu tridesetih i četrdesetih godina, u trenutku kulturnih i društvenih previranja, kao i razdoblju Drugog svjetskog rata. Podijelio je s okupljenima iskustva s proba kazavši da su dugo radili na tekstu, s glumcima je pokušao proniknuti u psihologiju likova, no nešto je nedostajalo. „Poslije jedne probe došao sam kući i pustio Golikov film, pogledao ga jedanput, dvaput, triput i tada sam shvatio – tajna je njegova uspjeha u živom zagrebačkom govoru likova. Govor nosi radnju, a psihologija likova samo je njezin odraz. Kad sam to primijenio na kazališne daske, predstava je prodisala.“

Gluma, interpretacija i naslijeđe

Ivana Boban, koja je u najnovijoj kazališnoj verziji utjelovila tetu Minu, govorila je o izazovu interpretacije kultnog lika, „jer teta Mina kad pjeva, pjeva glasno i to u falšu, kad je ljubomorna, ljubomorna je do daske i kad je gladna, gladna je kao vuk“. Naglasila je da se u tekstu osjeća energija vremena i svijeta u kojem emocije i svakodnevica stoje jedna uz drugu. Kad je tekst dobar, sve ide lako, rekla je, a opisala je i veselje s kojim je svome sinu čitala Dnevnik malog Perice.

Tanja Kirhmajer poslala je tekst o vlastitoj adaptaciji Majerova Dnevnik malog Perice s osvrtom na istoimenu predstavu Histriona iz 1988, u koju je unijela motiv Božića. Filolog i komparatist Juraj Kukoč dao je filmološki uvid u Majerove prozne predloške te je istaknuo slojevite odnose između novele, filma i kazališne adaptacije. Pokazao je kako se svaki medij na svoj način udaljava od izvornika, odnosno film dodaje glazbu, ples i elemente kiča, dok kazalište vraća introspektivnost i društveni komentar. Kukoč je naglasio kako Golikov film vješto balansira između humora i egzistencijalne sjete i da upravo na taj način stvara svijet u kojem se ironija, turobnost, kič i komedija ne poništavaju, nego koegzistiraju.

Majerovo pisanje ostaje nam blisko upravo zato što se ne trudi biti veliko. Njegove priče nisu mitovi, nego prizori iz svakodnevnog života, a likovi nisu simboli nečeg uzvišenog, nego su ljudi s manama. U toj se jednostavnosti nalazi trajnost. Čitajući njegova djela koja su ponovno ušla u lektiru ili gledajući njegove likove na pozornici i ekranu, imamo dojam da su još uvijek tu, u istom gradu, u istim razgovorima koji nikad ne prestaju. Takva književnost ne traži veličinu, nego razumijevanje. To je razlog zbog kojega se o Majeru i dalje govori: jer nas uči gledati bliže, slušati pažljivije i ne zaboraviti koliko je riječ važna dok god postoji netko tko je izgovara. Tribina je pokazala da Vjekoslav Majer nije samo autor jednog vremena – on je pisac čiji tekstovi neprestano traže nove oblike života. Njegov Zagreb, pun melodije i ironije, i dalje živi u jeziku, u glumcima koji ga izgovaraju i u redateljima koji ga tumače.

U tome se krije razlog što Mjesec hrvatske knjige započinje upravo njemu u čast, u znaku autora koji je znao spojiti književnost i svakodnevicu, ali i živu riječ i glazbu te pokazati da književnost nikad ne prestaje biti živa dok god ima onih koji je čitaju, govore i osjećaju.