Ljudska mjera jednoga kralja

Legenda o krunidbi kralja Tomislava na Duvanjskom polju pripada nasljeđu hrvatske historiografije 19. stoljeća. Društveno znanje iz kojega crpimo ono što mislimo da znamo o Tomislavu u velikoj mjeri ostaje konstrukt koji dobro poznajemo i kada ga je pratila velika proslava tisućite godišnjice Hrvatskog Kraljevstva iz 1925, a i ove godine, kada se na nju nadovezuje 1100. obljetnica. Nekad, kao i danas, održavao se zavidan broj kulturnih i umjetničkih manifestacija na kojima su sudjelovali istaknuti članovi kulturnog života. Podignuta su brojna spomen-obilježja u čast kralja Tomislava, a njegovo ime dobio je velik broj ulica i trgova, između ostalih i zagrebački. Te 1925. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, današnja HAZU, tiskala je veliki Zbornik kralja Tomislava koji sadržava stručne tekstove o vremenu kralja Tomislava i vremenu hrvatske narodne dinastije. Ta davna i mutna stoljeća, 9. i 10., ne obiluju pisanim i materijalnim izvorima o čemu svjedoče mnogobrojni radovi uglednih povjesničara. No kazalište, kao i umjetnost u cjelini, ne zanimaju previše historiografske začkoljice. Stoga ne iznenađuje kako je ovogodišnji mogli bismo reći hommage Tomislavu vidljiv u oratorijima, glazbeno-scenskim legendama i izložbama, iako je zapravo trajno prisutan u popularnoj kulturi. Od Thompsonova hita, dokumentarnih filmova, stripova pa sve do slučajnog otkrića posmrtnih ostataka u masliniku jednog predsjedničkog kandidata. Kralj je posvuda. Zahvaljujući obljetnici i u Osijeku s izvedbom smještenom u dvorište franjevačkog samostana u Tvrđi.

Zahvaljujući obljetnici kralj Tomislav našao se i u Osijeku s izvedbom smještenom
u dvorište franjevačkog samostana u Tvrđi / Snimila Laura Bunjevac

Prvi kralj tematski je oslonjen na scenarij Mate Marasa za animirani film o Grguru Ninskom s kraja 1970-ih te funkcionira kao prilično slobodan srednjovjekovni kompendij. U tu će jednostavnu, gotovo šabloniziranu dramsku liniju Patrika Gregureca redatelj Marijan Josipović upisati simboliku poigravajući se prostorom i prilično efektnim, bezbolnim rješenjima poput svjetla, projekcija na zidovima, tradicijske glazbe i ritualizma. Svijet u kojem istočno i zapadno carstvo odmjeravaju snage pun je krvoločnih pohoda i u njemu zapravo nema prostora za nezavisnost. Gregurec sva ta izvanjska previranja svodi na ljudsku, vladarsku mjeru. Dok Bugari, tadašnja velika europska sila, prijete, biskup Grgur Ninski i kralj Tomislav razgovaraju i tek trebaju pronaći zajednički jezik. Bogoslužje na latinskom ne motivira ratnike, potrebna je posebna misa na hrvatskom jeziku, ali i hrabrost da se donese odluka koja će se možda kositi s papinstvom, ali će biti višestruko korisna za narod. Mnogo je poznate retorike upisano u skromno dramsko tkivo. Mnoštvo je tu zaigrane fikcije. Kraljica Jelena postaje srce najhrabrijeg viteza, onoga koji će povezati puk, crkvu, vjeru i moral. No ako ipak ostavimo po strani povijesnu fikciju i fakciju, ono u čemu izvedba najbolje funkcionira jest interpolacija različitih izvedbenih elemenata.

Iako su glumci nerijetko svedeni na statičnost i zadanost krutih replika, igra se prepleće s promišljeno odabranom tradicijskom glazbom, koju izvodi ženska vokalna skupina Druge pod vodstvom Dunje Keža. Napjevi naglašavaju svojevrstan patos i udaraju ritam, kao i instrumentalna pratnja Filipa Golubova, stvarajući atmosferu mističnog mjesta gdje odlučnost jednog naroda i vladara ujedno označuje požrtvovnost. U zadanom kodu čvršća je pozicija Ivana Ćaćića kao kralja Tomislava, dok je Gordan Marjanović kao Grgur Ninski smiren i utišan u gesti i mimici. Ostale su uloge, primjerice Selene Andrić kao Jelene, Matka Duvnjaka kao Mutimira ili Ivana Pokupića kao Višena, u funkciji svjedoka zbivanja, s tek pokojom kratkom replikom ili koreografijom. Za skromnu scenografiju Sheron Pimpi-Steiner i kostime Ivane Živković radi ambijent, kao i vješto oblikovanje svjetla Marijana Josipovića.

Projekti poput ovih, u koje je uključen pozamašan broj aktera i velika ustanova, teško mogu biti prostorom kreativne i interpretativne slobode. Parametri su ionako uglavnom zadani unaprijed. S druge strane, Marijan Josipović pripada mlađoj generaciji glumaca i redatelja koja se ne boji stasati stvarajući i sudjelujući u naoko malenim putujućim projektima, pa stoga uspijeva tkivo ozbiljne kraljevine ispuniti maštom. Legenda o krunidbi prvoga kralja, važna tijekom izgradnje moderne hrvatske nacije, odavno nije samo nasljeđe historiografije, ona je polje realizacije uspjelih i manje uspjelih umjetničkih pobuda.