László Krasznahorkai, Herscht 07769 (ulomak)

------------------

U svom najnovijem romanu Herscht 07769 László Krasznahorkai donosi, kako navode iz Naklade OceanMore, začudno lucidnu viziju Europe kakvu živimo danas, društveno nestabilnih prilika u svakom pogledu, a ono što se događa u imaginarnom njemačkom gradiću Kana, događa se u nasumičnim gradićima diljem Europe. U jednoj paklenoj rečenici Krasznahorkai majstorskom vještinom pisanja uobličuje našu svakidašnjicu i naše živote u napeto, ironično, a kroz Bachovu glazbu i meditativno, umjetničko djelo. Njegovo najnovije djelo do sada je prevedeno samo na njemački jezik.

 -----------------------

Ovo je šesti naslov L. Krasznahorkaija koji objavljuje Naklada OceanMore

Kancelarka Savezne Republike Njemačke, Angela Merkel, Willy Brandt Straße 1, 10557 Berlin, upisao je na mjesto primatelja pošiljke, a u lijevom, uobičajeno za pošiljatelja predviđenom kutu, Herscht 07769, i ništa više, htijući time naglasiti gotovo pa povjerljiv karakter stvari, a i inače je mislio da na omotnici nema smisla trošiti previše riječi za točniju identifikaciju sebe samoga jer će pošiljku s odgovorom sustav ionako prema poštanskom broju uputiti izravno u Kanu, a ovdje će ga u Kani pronaći već i po prezimenu, a što se suštine tiče, sve se nalazi na listu koji je sada pažljivo dvaput presavio i lagano ugurao na mjesto, i to, njegovim riječima, baš sve, počev od toga da će gospođa Kancelarka kao školovana prirodoslovka zacijelo odmah razumjeti na što on ovdje u tirinškoj Kani misli kada joj ljubazno želi skrenuti pozornost na to da bi se ona, kao tako istaknuta ličnost, uz svakovrsne dnevne brige za državne probleme ponekad morala pozabaviti i ovakvim, od svakodnevnih naizgled dalekim brigama i nevoljama, kad već one najrazornijom silom nasrću na svakodnevni život, jer je ovdje itekako riječ o nasrtaju, činjenici koja prijeti opstanku cijelog čovječanstva te iz temelja potresa društveni poredak, a koja i izlazi na vidjelo iz sve više smjerova, no on sada od svih tih ugroza mora upozoriti samo na onu najvažniju, na prirodno-filozofski alarm skriven u naizgled dorečenim opisima procesa koji se javljaju tijekom pokusa s vakuumom, jer se, naime, ispostavilo, a k tomu već odavno, samo što je to do njega tek sad stiglo, da se u onome što je pučki jezik protumačio potpuno praznim prostorom, zbivaju stanovite fluktuacije, što se već samo po sebi čini dovoljnim razlogom da čelnica države, k tomu jedna od najutjecajnijih osoba na svijetu, upravo ovome dade prednost i sazove u najmanju ruku Vijeće sigurnosti, jer ono o čemu se ovdje radi, nije tek obično političko, već pitanje opstanka, pa je vrlo sažeto skicirao pojedinosti, i to je uglavnom bilo sve zato što je smatrao da je najbolje ako skrati priču, to više što je znao da će primateljica pisma imati vrlo malo vremena za čitanje, a i inače, čemu duljiti kad je ona zapravo stručnjakinja, zatim je to potpisao, dvaput presavio, uložio, na kraju adresirao, ali ne, zavrtio je glavom, nije dobro, pa je izvadio iz omotnice, zgužvao i bacio papir na pod, jer moram krenuti od toga, rekao je sebi u glavi, kako je to i inače radio, da je gospođa Kancelarka diplomirana fizičarka, prema tome, ne mora joj potanko objašnjavati, nego hajdmo prijeći na stvar, da odmah shvati kolika je važnost onoga o čemu je riječ, odnosno, da mora smjesta nešto poduzeti, Vijeće sigurnosti, to je minimum, i podlaktio se na stolu, oslanjajući glavu na čvrsto sklopljene ruke, zatim se sagnuo po papir, izravnao nabore, pročitao još jedanput napisano, a kako je imao i kemijsku koja je mogla pisati ili plavo, ili zeleno, ili crveno, posegnuo je za njom te je prebacio na crveno, pa je tim crvenim ono „to je minimum“ iza Vijeća sigurnosti vrlo energično višekratno podvukao, zatim snažno kimnuo glavom, kao netko tko se na kraju ipak slaže sa svime, pa je lijepo i uredno, kao i maloprije, a točno po ranijim crtama, list opet dvaput presavio i vratio ga u kuvertu, zaputivši se iz tih stopa prema poštanskom uredu, gdje ih je ispred njega bilo svega dvoje, i dok je prvi brzo riješio stvar, druga se s nekim paketićem u ruci silno trudila vrlo detaljno nešto ispitati, doznati koliko je to zapravo ako se šalje obično, a koliko ako ide DHL ExpressEasyjem i preporučeno, ili samo DHL ExpressEasyjem, ili samo preporučeno, i baš joj se nije dalo završiti, samo je otezala postavljajući pitanje za pitanjem, a onda, hmkajući, kao netko komu u tim okolnostima donošenje prave odluke jako teško pada, iako njemu, koji je bio odmah iza te osobe, ovaj put nije preostalo još puno do kraja produžene stanke za ručak, ionako ga je Boss jedva pustio, sumnjajući da Floriana boli zub, a i vidjelo se na njemu da zubobolju ne doživljava prihvatljivim opravdanjem jer pravoga Nijemca, dreknuo je na njega, zubi ne bole, samo što mu nije bilo druge nego ga pustiti pola sata prije stanke za ručak, s time da on mora ravno u Collierovu zubarsku ambulantu, i to isključivo k doktorici Katrin, a ni slučajno k doktoru Hennebergu jer se njega boji, iako, istinu za volju, i nije bio odviše uvjerljiv kad se opet pozivao na zubobolju, no nije da je baš imao izbora, a ni hrabrosti da Bossu kaže istinu, dapače, što se toga tiče, nije toga imao od samog početka jer je dobro znao, ta poznavao ga je, uplesti njega u stvar bilo bi kao dopustiti mu uvid u samoga sebe, točnije, u onu jedinu skrivenu nišu sebe do koje Boss još nije dopro, a kamo je zasad doprla jedino gospođa Ringer, no Boss nije ni sada, jer mu nije kanio prepustiti svoju jedinu tajnu, nju nikako, jer mu je već ionako ispričao i previše o sebi, drugim riječima, Boss je uspijevao sve izvući iz njega, on je i inače pred Bossom bio otvorena knjiga, ja znam o tebi sve, ponavljao bi mu taj svako toliko, čak i ono što ti ne znaš o sebi, ti si moja odgovornost, prema tome, moraš mi reći sve, jer ako ne kažeš, ja ću to osjetiti, i ti znaš što onda slijedi, a Florian je to znao, jer otkad ga je spriječio da postane pekar i uveo ga u svoj posao, pa je i on postao perač zidova, primio je od njega nezamisliv broj pljuski, za sve i sva, jer njemu ništa što on radi nije valjalo, ovo se ne radi tako, ono se ne stavlja tamo, i ne sada, nego poslije, i ne poslije, već sad, i ne time, nego ovime, i ne tako jako, ne tako mlako, i nikada mu ništa nije bilo dovoljno dobro iako on taj posao radi s njime već gotovo pet godina, ukratko, ne, zato ovo sad mora prešutjeti, i Florian je šutio, doista, od samog početka, odnosno od trenutka kad ga je grom prvi put pogodio, taman se od gospodina Köhlera vraćao pješice svojoj kući razmišljajući o onome što je upravo čuo, jer istini za volju, dugo, jako dugo nije razumio što mu je gospodin Köhler time htio reći, nego tek sada, na putu kući, kada je odjednom, kao da ga je doista grom udario, naglo shvatio o čemu je riječ i baš se jako prepao, jer to bi onda značilo da svekoliki univerzum počiva na neobjašnjivoj činjenici da u jednom zatvorenom zrakopraznom prostoru uz jednu milijardu materijalnih čestica nastane i jedna milijarda antimaterijskih čestica koje se, kad se sudare, međusobno ponište, no onda se odjednom, ne zna se kako ni zašto, nakon jedne milijarde i prve čestice ne pojavi i ona jedna milijardu i prva antičestica, pa tako ta jedna jedina čestica ostane zaboravljena u postojanju, ili upravo ona proizvede postojanje, kao znak obilja, suviška, prekobrojnosti, kao greška, pa iz toga, isključivo iz toga i zbog toga postoji cijeli univerzum, odnosno, bez nje univerzuma ne bi ni bilo, što je njega toliko prepalo da je morao zastati i nasloniti se načas na zid čim je na kraju ulice Oststraße skrenuo ulijevo i krenuo po ulici Fabrikstraße prema dućanima Trgovačkog centra, obuzela ga je vrućina, zujalo mu je u glavi, tresle su mu se noge, jednostavno nije bio u stanju nastaviti hodati, naime, znanost za tu pojavu prema gospodinu Köhleru zasad nema objašnjenja, no kad je on to izrekao, Florian je još bio kod njegove prijašnje izjave kako iz ničega može nastati nešto, baš je tako rekao gospodin Köhler, da proces u zatvorenom zrakopraznom prostoru kreće tako da se u ničemu ni iz čega odjednom rodi nešto, odnosno počinje ovo događanje, koje je inače u cijelosti nemoguće, a ipak počinje rađanjem te jedne milijarde čestica istodobno s također jednom milijardom antičestica koje se istog trena među sobom ponište kako bi se iz tog procesa oslobodio foton, no on se zadržao još kod te Köhlerove tvrdnje, trudeći se shvatiti joj smisao, zato je do njega dopirao samo njegov glas, ono kad mu gospodin Köhler tumači kraj procesa koji je, po njemu, još začudniji, iako će se bît kod njega zapravo istinski razjasniti tek onda kad već bude prolazio ispred napuštene kolodvorske zgrade, odnosno ispred svetačkog lika s kopljem pričvršćenim na željezni lûk, i samo se vukao pred zadaskanim prozorima, vukao se po potpuno pustoj cesti, a onda nekako stigao i kući,

u ničemu ni iz čega

i nastavio se vući gore po stubištu kao netko koga su prebili, a bilo je kasno da ode k gospođi Ringer, zato mu i nije preostalo drugo doli otići u stan, no ključ je tako teško ulazio u bravu i vrata se tako teško otvarala, a i kuhinju je našao u tako mračnoj magli kao da je neka zla sila sprečavala da napokon stigne do svojeg uobičajenog mjesta u kuhinji i sruši se na sjedalicu, bio je sav zgromljen, pa je samo sjedio, primio se za glavu da mu se od pulsiranja ne raspukne, pa su mu se već i misli samo vukle, stoga i nije čudo što je sutradan, kad se na uglu Christian-Eckardtove i ulice Ernst-Thälmann-Straße ukrcao u Bossovo vozilo, taj odmah primijetio da s Florianom nešto nije u redu, pa ga je i pitao, no što je, ‘bemti sve, koji ti je opet kurac’, a nakon što je Florian samo odmahnuo glavom, a pogled uperio preda se, dometnuo samo onaj svoj uobičajeni jebaga ja, i ovaj dan baš dobro počinje, osim toga, kako to izgledaš, pa ti se nisi čak ni obrijao!!, što je trebalo značiti da je Florianu došla žuta minuta, ali nije, samo ga je tištalo, jako tištalo sve ono što mu je jučer rekao gospodin Köhler, jer to bogme nije baš tako lako, ponajprije treba shvatiti o čemu gospodin Köhler govori, mora se uopće razumjeti što znači ono o čemu govori gospodin Köhler, što je teško i samo po sebi već i zato što on o fizici zna samo toliko koliko je o njoj od djetinjstva stigao pročitati, a poslije i svladati na tečaju pod nazivom Putovi suvremene fizike u Školi za obrazovanje odraslih koju je pohađao u zgradi Lichtenbergove gimnazije, s obzirom na to da je on od škola svršio samo osnovnu i strukovnu pekarskog smjera, zato bi svakog utorka navečer sjeo među polaznike, i tako već dvije godine, penjao bi se na brdo po ulici Schulstraße, gdje bi samo slušao, ali pažljivo, i sve bilježio, i tako je prvu godinu marljivo odradio, pa se onda iduće školske godine opet upisao da ponovno odsluša cijelo gradivo, znajući da otprve i nije baš sve najbolje razumio, a i bilo je lijepo opet pratiti predavača, izlaganja gospodina Köhlera, dok im tumači čudesni svijet elementarnih čestica, kako je on to nazivao, pa je tako došlo i do toga da mu gospodin Köhler ponudi da će mu, ako mu pomogne u njegovu dvorištu u ulici Oststraße srušiti golemu, usahlu smreku, on dodatno objasniti ono što još ne razumije iz čudesnog svijeta elementarnih čestica, nakon što se potkraj druge godine odvažio da na završnoj večeri priđe gospodinu Köhleru u suterenu Lichtenbergove gimnazije, gdje je gospodin Köhler održavao svoje tečajeve za građanstvo, da mu, nažalost, neke stvari od onoga što je slušao protekle dvije godine nisu posve jasne, nikakav problem, može slobodno k njemu kući ako mu pomogne posjeći ono stablo, a on, dakako, nije dopuštao da gospodin Köhler bilo što radi fizički, već je idućeg vikenda sam srušio gospodinovo stablo, zatim uredno očistio granje koje je još i prenio naprijed pred vrtna vrata, a onda, dok je gospodin Köhler zgranuto promatrao što on to izvodi, dohvatio deblo i iznio ga bez ičije pomoći, kao da je to kakva grančica, i odložio kraj hrpe granja da to neko teretno vozilo otpremi, nije to bilo ništa posebno, no iz toga je svejedno proizišlo da ne samo što mu je gospodin Köhler sve opet objasnio nego je odonda svakog četvrtka navečer u sedam dolazio k gospodinu Köhleru, što mu je gospodin Köhler sâm ponudio, dakako, isprva se to odnosilo samo na idući četvrtak, zatim i na onaj idući, pa se to pretvorilo u redovite posjete, i sad ga evo ovdje, na pošti, ali je nečuveno što ta teta nije u stanju završiti s tim paketom, iako je do kraja njegove pauze za ručak ostalo još svega dvadeset minuta, pa što će reći Bossu ako zakasni, jer nema šanse da mu nastavi lagati kako je u stomatološkoj ordinaciji bila tušta i tma ljudi, kad i Boss zna da ondje u ovo doba jedva koga ima, dapače, da poslije 12 više i ne puštaju nove pacijente unutra, pa mu se, prema tome, nema smisla time pravdati, zato bi bilo jako dobro ovdje što prije završiti, no mogao je samo promatrati Jessicu kako s onu stranu stakla mirno i strpljivo odgovara staroj teti, no kad je napokon i on došao na red, nije ni to išlo baš glatko jer je sad Jessica počela odugovlačiti, da što je ovo, što ti to dođe, Floriane?, kako misliš, Angela Merkel?!, daj, što si ti umišljaš, da ćeš joj ti samo tako napisati pismo, a ona će to čak i pročitati, je li?, na što on nije imao što reći jer Jessica nije bila baš poznata po pokazivanju nekog većeg razumijevanja onih stvari koje bi odudarale od uobičajene prakse ovdje na pošti, naime, Jessica i njezin muž, otkad su se s ulice Bachstraße preselili ovamo gore, polazili su od toga da su stvari jednoobrazne, pregledne i jasne, dapače, u takvim bi slučajevima Jessicin muž, gospodin Volkenant, znao čak i nju nadlicitirati, dobacivši čemu toliko trkeljati kad se sve vidi iz aviona, i kraj priče, po čemu je njemu, Florianu, padala na pamet skroz druga stvar, kao i sada, kad je gospodin Volkenant, javljajući se iza Jessicinih leđa, iz skladišta paketa dobacio, čuj, stvar je u tome da, ako to baš želiš i namjeravaš ovo poslati za 80 centa, to ti je isto kao da si uzeo 80 centa i bacio ih kroz prozor, je li ti sad jasno, a onda opet dodao ono vidi se iz aviona, i to je bar jednostavno ko šamar, po čemu je, pak, njemu pao na pamet šamar koji će ga jamačno dočekati, pa je požurivao Jessicu, izbrojivši pred nju na pult tih 80 centa ne ulazeći u rasprave ni s jednim od njih, nisu ni oni inzistirali, samo su se pogledali, ma što ih briga, Jessica je trznula ramenom i uz grimasu lupila žig na omotnicu

Prevela s mađarskoga Xenia Detoni

Xenia Detoni za Vijenac: Čovjek s više utičnica

„László Krasznahorkai je čovjek s više utičnica. Neobičan, slojevit pisac, ali i ukupna osobnost: kako nastupa prema sebi, drugima, prema svojim likovima i svijetu u kojem živi. On je jedan od onih pisaca koji zna u kojem trenutku koju riječ upotrijebiti, njegove su misli jednake, točne i precizne, izlaze u pravo vrijeme. Fascinantno je, čitajući njegove intervjue, da svako svoje djelo smatra promašajem i katastrofom, da nikada nije zadovoljan napisanim i to ne krije. Bilo bi dobro da i drugi promaše kao on. Jedan je od rijetkih dobitnika Nobelove nagrade za književnost koji je istinski autentičan pisac. I bez obzira na to što se uvijek piše o njegovu ‘teškom jeziku’, prevoditelji diljem svijeta uspješno savladavaju njegov jezik. Njegove knjige sjajno žive na hebrejskom, arapskom, njemačkom, engleskom, u svim onim jezicima koji ne dijele njegovu tradiciju i to zato što, u konačnici, progovaraju jednim univerzalnim jezikom“, kazala je Xenia Detoni, književna prevoditeljica s mađarskog koja je prevela Krasznahorkaijev novi roman Herscht 07769.