Kad se god svijet krene urušavati, njegova ga rečenica sačuva od potonuća

(...) ono što će se čuti, ako se uopće bude čulo, mora se pozorno slušati, jer čut će se samo jednom.

László Krasznahorkai, iz knjige
Svijet ide dalje (prev. Viktorija Šantić)

László Krasznahorkai dobitnik je ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost, a Švedska je akademija u obrazloženju navela kako najveću književnu nagradu ovaj mađarski pisac dobiva „za uvjerljiv i vizionarski opus koji usred apokaliptičnog terora potvrđuje moć umjetnosti“. Prema Akademiji, riječ je o velikom epskom piscu srednjoeuropske tradicije koja se poteže od Kafke do Thomasa Bernharda i koju karakteriziraju apsurd i groteskno pretjerivanje, a uz bogatu i kompliciranu sintaksu koja je postala njegov zaštitnik znak, glavna su obilježja njegova stila svojevrsna ležernost i lirska ljepota.

Snimio Davor Višnjić / PIXSELL

Jedna duga i kompaktna rečenica

László Krasznahorkai osvojio je u svojoj velikoj književnoj i scenarističkoj karijeri gotovo sve nagrade koje su se mogle osvojiti – od najvišeg mađarskog državnog priznanja za književnoumjetničko stvaralaštvo Kossuth (2005), Vilenice (2014), Man Bookera (2015) za cjelokupan opus, pa do američke National Book Award (2019) i Austrijske državne nagrade za europsku književnost (2021). Nedostajao mu je samo Nobel na čijim se kladionicama redovito njegovo ime pojavljivalo, međutim, nerijetko se činilo kako njegova duga ali kompaktna rečenica ne oduševljava jednako kritiku i publiku. Ako je i bilo izvjesne „nepravde“ prema piscu, ova Nobelova nagrada znači više Akademiji nego njemu samom: još od svoje prve knjige, kultnog Sotonskog tanga kojim je debitirao na europskoj književnoj sceni 1985, Krasznahorkaijev specifičan stil koji se ogleda u „jednoj rečenici“, dugoj ali kompaktnoj rečenici koja mijenja ritam gotovo hipnotičkim, šamanskim metodama, potvrdio se kao jedan od onih pisaca koji sami sebi utiru put i koji sami stvaraju „tradiciju“ na koju se naslanjaju.

Rođen 1954. u Gyuli, gradu na samoj granici s Rumunjskom, pisac s jednog od rubova svijeta, emigrirao je iz komunističke Mađarske 1987. i živio kao putnik: od europskih prijestolnica, SAD-a do zemalja istočne Azije. Neke je njegove knjige u filmski jezik preveo redatelj Béla Tarr s kojim je dugo surađivao. U zreloj fazi svojega redateljskoga rada (1988–2011), Tarr je adaptirao nekoliko Krasznahorkaijevih romana (Sotonski tango, 1985, i Melankolija otpora, 1989), a scenarij njegova posljednjega filma – Torinski konj (A torinói ló, 2011) – napisao je upravo Krasznahorkai.

Krasznahorkaijev rukopis u Tarrovim je filmovima primjetan na tematsko-motivskom i formalnom planu. Neka od najvažnijih obilježja njihovih suradničkih radova uključuju apokaliptični ton, spor protok vremena i brojne motive životinja (npr. prikaz stada krava kojim se otvara Sotonski tango, preparirani kit kao središnji motiv Werckmeisterovih harmonija i konj kao lik Torinskoga konja).

Naklada OceanMore dosad je objavila pet Krasznahorkaijevih knjiga

Hrvatska ga je publika upoznala prvenstveno zahvaljujući Nakladi OceanMore, koja od 2016. godine objavljuje njegove knjige: kultni Sotonski tango u prijevodu Lee Kovács, dok je s mađarskog Viktorija Šantić prevela Rat i rat, Seiobo je bila tamo dolje, Svijet ide dalje i Povratak baruna Wenckheima.   U izdanju Šarenog dućana objavljen je roman Melankolija otpora (prev. Angela Pataki).

Pisac s ruba svijeta

O Krasznahorkaiju se često piše kao post­modernističkom piscu distopijskih, apokaliptičnih i melankoličnih tema, međutim, ono što ga čini jednim od najvećih pisaca našeg vremena, nisu njegove apokaliptične vizije, snomorice, nego jezik kojim osjeća i stvara „kraj svijeta“. On je pisac koji dolazi s ruba jednog svijeta koji je, suvremenim društvenim, političkim i kulturološkim trendovima, ali ništa manje i onima u 20. stoljeću, neotkriven, dalek i nepoznat. I upravo zato, kao netko s ruba, a na rubovima svijet prvo i najlakše puca, on piše baš tu, jednu jedinu rečenicu, iz romana u roman, u kojoj se svijet ruši i lomi, a on ga njime još, ipak, malo pridržava od potpunog posrnuća i potonuća. Premda ne živi u Mađarskoj već desetljećima, on joj se, čak i onda kada nije naznačeno da je mjesto radnje neka mađarska provincija ili selo, vraća, i čak i onda kada tražimo na karti njegove imaginirane prostore, vraća jer onaj istinski, autentični i punokrvni život, sazdan od apsurda i bizarnosti, živi najbolje, upravo na tim rubovima: u njegovim djelima mrtvi uskrsavaju i zavode mase, dekadentno se plemstvo suočava s vlastitim zabludama i greškama, cirkuske atrakcije i lokalni tirani maltretiraju stanovništvo. Nisu ovo samo priče, apokaliptične i distopijske, kojima piščev imaginarij i vizionarstvo fascinira čitatelja, nego dokaz dubokog promišljanja i o sebi i o svijetu, dokaz osjećaja kako bi taj tiranin, da ima priliku i mogućnost, mogao biti svatko od nas. 

Skladatelj i mistik

Ono što Krasznahorkaija izdvaja, u odnosu na većinu drugih suvremenih europskih pisaca, jest stil, odnosno ta rečenica koja istodobno i guši i oslobađa, rečenica nevjerojatne duljine koja ne prestaje do konca djela, čiji se ton i ritam mijenjaju brzo, efektno, sigurno, pouzdano. Njegova je rečenica i epska i poetska: divlja i zagonetna, umirujuća i kontemplativna, ona istodobno stvara i ruši. I ono što je možda najvažnije: čitajući jednu takvu rečenicu, a svako je njegovo djelo rečenica, čitatelj nema dojam da se pisac mučio, da mu je trebalo dugo vremena da taj ritam i ton „pogodi“, naprotiv. Nije to nikakva rutiniranost koja se iz djela u djelo ponavlja, nego svijest kako se stvara skladnost djela. On je jedan od rijetkih skladatelja među piscima. I ne samo skladatelj, nego i mistik: on je sve što je vrijedilo, sve što je trebalo vidjeti, već odavno vidio.

Knjigu Uvijek za Homerom napisao inspiriran Dalmacijom

László Krasznahorkai nekoliko je puta posjetio Hrvatsku kao gost književnih festivala, a ove je godine počasni gost sajma knjige Sa(n)jam knjige u Puli. Na poziv Multimedijalnog instituta 2016. je posjetio Hrvatsku i napisao knjigu Uvijek za Homerom inspiriran Dalmacijom gdje je boravio u Dubrovniku i Splitu, te na otocima Korčuli i Mljetu. Njegovu knjigu Uvijek za Homerom objavili su Multimedijalni institut i Book­sa, a inspirirana je mediteranskim pejzažima i umjetničkim djelima njegovih prijatelja – crtežima berlinskog slikara Maxa Neumana i glazbom njujorškog bubnjara Elija Keszlera. Obojica su umjetnika odgovorila na knjigu Uvijek za Homerom stvarajući nova djela čime je nastao jedinstveni triptih: ansambl književnosti, slikarstva i glazbe.