Folies russes i Hommage à Šostakovič

Na ovogodišnjoj 50. Samoborskoj glazbenoj jeseni od 26. rujna do 5. listopada u župnoj crkvi sv. Anastazije, franjevačkoj crkvi Marijina uznesenja i Galeriji Prica predstavio se niz uglednih glazbenika, a svoje mjesto u tom probranom društvu svakako su zaslužili i sopranistica Darija Auguštan, violinist Marco Graziani, violončelist Smiljan Mrčela i pijanist Krešimir Starčević. Javnosti su predstavili koncert Hommage à Šostakovič u povodu 50. obljetnice smrti Dmitrija Šostakoviča. Brojkom pedeset moglo se, dakle, podičiti vrijedno festivalsko izdanje, ali i naš vrlo istaknuti dirigent, pjevač, aranžer, a ovaj put i skladatelj, Tomislav Fačini, koji je ove godine proživio svoju prvu polovicu stoljeća.

Obljetničku Samoborsku glazbenu jesen obilježio je velik interes publike / Izvor Samoborska glazbena jesen

Fačini je bio pozvan na pisanje nove skladbe Folies russes (Ruske ludosti), što se poklonila geniju Dmitrija Šostakoviča, a tematski naslonila na oprečne tekstove Aleksandra Aleksandroviča Bloka i dojmljive ulomke iz Zločina i kazne Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. U četverodijelnoj, vješto napisanoj skladbi, vokalna je dionica bila izrazita, stilski bliža Šostakoviču, vehementna, ukorak s ekshibicionističkom tiradom otpuštenog i alkoholom natopljenog službenika Marmeladova, političkim i emocionalnim stvarnostima ruske ondašnjice, a na koncu i Blokovim suptilnim simbolizmom (Nokturno), dok je instrumentalni dio bio prožet jasnoćom, strogošću, dubokim mirom i ponekim Šostakovičevim citatom.

Shodno tome, pjevačka je uloga izvanredno odgovarala čistom i prodornom sopranskom glasu Darije Auguštan i njezinim scenskim sposobnostima; emocije su doslovce liptale, okretno, s ispravnom vokalnom bojom, fraziranjem i Darijinim prirodnim šarmom.

Crkva je stoga bila zasićena uzvicima, uzdasima, pa čak i pokojim upozoravajućim vokalnim suglasjima trojice instrumentalista, počašćenih estetski naglašenijom predodžbom profinjenog klavirskog trija. U potpunosti se nije mogla razaznati ukupnost glazbenih ideja, modusa i ljestvica koje su, prema skladateljevim riječima, „komunicirale na više razina među stavcima, tonalno, lajtmotivski i simbolički“, no mogla se osjetiti glazba koja je, nasuprot krepkom vokalnom izričaju, funkcionirala izvan vremena i težila posve osobitoj transcendenciji, a ne narativnom razvoju. Precizan broj arpeggia, glissanda i fuga ujedinio je gdjekad samo dva instrumenta, svedena na bitno ili na ritualnu progresiju kojom se majstorski došlo do nepretencioznog smiraja cjelokupne skladbe, začinjenog klavirskim tonom u ruci sopranistice.

Istovrsna poezija bila je, pak, drugačije protumačena unutar Šostakovičevih Sedam romanci na pjesme Aleksandra Bloka za sopran i klavirski trio, op. 127. Dobrim dijelom jednostavan i deklamativan vokal bio je nošen instrumentalnom pratnjom, u slijedu sočnih, osobnih meditacija o ljubavi, prijateljstvu i umjetnosti okružene (i ugrožene) proročanskim nagovještajima katastrofe i noćne tmine. Gotovo svaka pjesma bila je nokturno, a mnoge od njih bile su posvećene prijateljicama i prijateljima glazbenicima koji su u vlastitim izvedbama vjerojatno manje uživali od Grazianija, Mrčele i Starčevića pri izvođenju Prvog klavirskog trija u c-molu, op. 8, i Drugog klavirskog trija u e-molu, op. 67.

Prvi je bio izveden u dahu, u velikom sonatnom luku s dvije kontrastne teme i razvojnim dijelom koji su nadahnuti umjetnici jednostavno doveli do vrhunca. Šteta je bila samo ta što je dio klavirskog zvuka nesta(ja)o u visini prostrane crkve, tako da se Starčević trebao (pre)više truditi u opisima lirskih melodija, oštrih harmonija, promjenjivih ritmova i štedljivih tekstura koje su u većini slučajeva ustupale mjesto akcentiranim romantičnim pasažama i snažnim vrhuncima.

Nešto pažljivije, ili barem nijansiranije, čitanje Drugog, kompleksnijeg, trija bilo je neophodno, makar zbog nekonvencionalnih tonskih boja koje je Šostakovič uspio izvući iz kombinacije klavira, violine i violončela. Takve su boje i morale biti, zbog silne boli povezane s iznenadnom i neočekivanom smrću bliskog Šostakovičeva prijatelja, glazbenog pisca i znanstvenika Ivana Solertinskog, te u isto vrijeme proživljenom problematikom nacističkih koncentracijskih logora u Treblinki i drugdje. Stoga ne bi trebalo prestati hvaliti Starčevića i gudače koji su u posljednjem stavku, neobično potresno i sugestivno, iznijeli sve tri klezmer teme u divljem židovskom plesu, groteskno metamorfozirane u sliku trajne destruktivne moći.