Era ponovnih prijevoda

Neke nam se knjige vraćaju same od sebe, uporno nas traže, izviru iz sjećanja. No kad ih opet otvorimo, shvatimo da ih više ne čitamo istim očima. Ponekad i ne možemo, jer knjiga i mi više ne govorimo istim jezikom.

Doživljaj književnosti nije uvijek samo pitanje značenja nego i doba, nijansi i raspoloženja kojima smo obojeni, osobito kada djelo dobije novi prijevod. Između starih prijevoda i nas ispriječilo se vrijeme. Prijevod nije proziran: on uvijek nosi boju, blagu i nenametljivu, tamnu i svečanu, ali vazda prisutnu, čak i kad je takoreći neprimjetna. Ponovni prijevod ponekad nam otkrije ono što je isprva bilo neizrečeno, prešućeno, mijenja naš pogled na tekst, postavlja nova pitanja, otvara drugačije dijaloge upućene istom djelu i gradi most između epoha, između čitatelja koji su nekoć bili i onih koji tek dolaze.

Nedavno su čitatelji izražavali otpor prema novom prijevodu Gospodara prstenova (prev. Marko Maras)

Posljednjih godina svjedočimo sve češćoj pojavi novih prijevoda na hrvatskom tržištu. Prevode se klasici za odrasle, kao što su Buddenbrookovi (prev. Andy Jelčić), Obiteljski rječnik (prev. Ana Badurina) ili Idiot (prev. Ivana Peruško), ali i za djecu i mlade, kao što su Blizanke (prev. Vanda Kušpilić), Pipi Duga Čarapa (prev. Edin Badić) ili Junaci Pavlove ulice (prev. Lea Kovács). Inicijativa za novim prijevodom katkad stigne od prevoditelja, ali odluka o ponovnom prevođenju nikad nije potaknuta jednim motivom, nego proizlazi iz spleta komplementarnih čimbenika kao što su mijene prijevodnih normi i čitateljskih navika te odgojno-obrazovnih potreba, tj. lektirnih programa, ideološki i društveni pomaci, ali i praktični razlozi, npr. zato što pravo na stariji prijevod nije dostupno ili zato što novi dizajn biblioteke zahtijeva i novi sadržaj, odnosno strateški razlozi koji se uvelike odnose na dinamiku tržišta, plan i izdavačku politiku.

Xuemei Chen u istraživanju kineskih prijevoda Šarlotine mreže (2023) pokazuje da odrasli čitatelji odbacuju nove prijevode dječjih klasika jer su emocionalno vezani za prijevode iz djetinjstva: stari prijevodi individualno djeluju kao okidači sjećanja, mostovi prema vlastitim čitateljskim počecima. Na kolektivnoj razini odrasli čitatelji mogu okupljati zajednice, virtualne ili stvarne, da bi dijelili uspomenu na jezik i vrijeme u kojem je prijevod nastao. Naposljetku, stari prijevodi postaju kulturni artefakti koje, smatraju, valja sačuvati i predati novim naraštajima. Prijevod se time pretvara u nostalgičnu uspomenu te oblik čuvanja osobne i kulturne prošlosti.

Slični obrasci pojavljuju se i kod nas. Burne su reakcije pratile nove prijevode Tolkienovih djela, osobito trilogije Gospodara prstenova i Hobita (prev. Marko Maras), a nedavno i serijala o Nizu nesretnih događaja Lemonyja Snicketa (prev. Anda Bukvić Pažin), što potvrđuje da su prevoditelji dovoljno vidljivi čitateljima da se oni osjećaju pozvanima bez ustezanja im uputiti izravnu reakciju koja u doba društvenih mreža može poprimiti neugodne razmjere, čak graničiti sa zlostavljanjem. Takva vidljivost, doduše, ne pridonosi nužno profesionalizaciji struke: čitatelji se osjećaju kvalificiranima monistički suditi o novim prijevodnim rješenjima koje doživljavaju kao velik otklon od ustaljenih, tzv. točnih rješenja, kao da je prijevod samo vježba doslovnosti, a ne složen čin (re)interpretacije.

Ne zaboravimo ipak da nijedan prijevod ne traje vječno. Možda i ne treba. Ono što klasiku daje trajanje nije njegova konačnost, nego otvorenost, sposobnost da nas svaki put iznova mijenja. I zato možda klasike ne prevodimo ponovno samo da bismo ih bolje razumjeli nego i da bismo ih, godinama poslije, mogli opet zavoljeti.