Dugo iščekivana knjiga o riječkoj moderni

Konačno smo dočekali publikaciju Slikarstvo u Rijeci 1891. – 1941. povjesničara umjetnosti Ervina Dubrovića, opsežnu knjigu od dvjestotinjak stranica, koja se bavi značajnim područjem našeg modernog slikarstva prije Drugog svjetskog rata. I dok su ostale hrvatske regije dočekale svoje povijesno-kritičke preglede modernog slikarstva, odnosno, formativnih godina moderne i prijelaza iz 19. u 20. stoljeće te povijesnih avangardi, riječkoj je regiji nedostajala sveobuhvatna stručna i znanstvena sistematizacija, počevši od prvih pojava plenerizma i impresionizma do futurizma i kubokonstruktivizma te do posljednjih umjetničkih zbivanja uoči Drugoga svjetskog rata.

Izd. Društvo povjesničara umjetnosti Rijeke i Muzej grada Rijeke, Rijeka, 2024.

Plod četiri desetljeća rada

Ervin Dubrović (Rijeka, 1957) povjesničar je umjetnosti i likovni kritičar te dugogodišnji ravnatelj Muzeja grada Rijeke. Specijalizirao se za istraživanje riječke i srednjoeuropske povijesti novijeg doba. Bio je voditelj, autor ili suradnik na značajnim projektima i izložbama, kao što su: Riječka luka (2001), Adamićevo doba (2006) i Riječki torpedo – prvi na svijetu (2010). Posebno se istaknuo istraživanjem iseljavanja iz Srednje Europe u Ameriku, što je rezultiralo izložbom Merika (2008, New York 2012) te trima publikacijama: Merika (2008), Veliki val (2012) i From Central Europe to America (2012). Autor je brojnih monografija, umjetničkih biografija i eseja o društvenoj, kulturnoj i umjetničkoj povijesti Rijeke i srednje Europe.

Knjiga Ervina Dubrovića dugo je očekivan, iznimno potreban i relevantan stručni i znanstveni doprinos temi na kojoj je autor radio gotovo četrdeset godina. Iako je bilo i drugih riječkih povjesničara umjetnosti koji su se bavili razdobljem između dva svjetska rata (primjerice, Daina Glavočić pa i Berislav Valušek, urednik i recenzent ove knjige), Dubrovićev pristup problemu razlikuje se od ostalih naglašenom interdisciplinarnošću, što možemo zahvaliti različitim i slojevitim stručnim interesima Ervina Dubrovića koji su ga ulančano vodili prema socijalnim, kulturološkim, ideološkim, političkim, a ne samo umjetničkim temama. Naime, kako autor ističe, „kozmopolitska multipolarnost“ nalazi se u temeljima riječke situacije; tri razine vlasti do kraja Prvoga svjetskog rata (austrougarska središnja vlast, mađarski corpus separatum, autonomna gradska uprava), podijeljeni grad između dvaju ratova (Fiume – Sušak), multilingvizam (talijanski, hrvatski, mađarski, njemački), multikulturalizam temeljen na jezičnom idiomu i posljedično etničkom. Ti zanimljivi i važni polariteti očituju se i u Dubrovićevoj podjeli u knjizi na tzv. čisto slikarstvo i fotografiju, gdje fotografiju tretira kao „slikanje svjetlom“. Dva pola nastaju i uključivanjem Opatije i Kvarnera (Rivijere) u pregled umjetničke situacije Rijeke jer je riječ o jedinstvenom prostoru koji već dugo funkcionira kao međuovisna ekstenzija po pitanju muzejske i izložbene aktivnosti.

Kozmopolitska multipolarnost

Umjetnička djelatnost tih prvih pola stoljeća odvija se u razdoblju u kojemu Rijeka najprije doživljava velik gospodarski uspon, potom brzu i očitu recesiju. To je doba obilježeno i velikim društvenim potresima, Prvim svjetskim ratom, propašću Austro-Ugarske Monarhije, godinama nestabilnosti i borbi za prevlast, D’Annunzijevim upadom, dolaskom Italije na tlo Rijeke i Jugoslavije na obližnji Sušak. „Riječki su umjetnici tijekom tih pola stoljeća upoznavali najnovija umjetnička zbivanja i stjecali poticaje na akademijama i u umjetničkim krugovima u Veneciji, Firenci, Rimu, Trstu, Beču, Münchenu, Budimpešti i Zagrebu“, pojašnjava Ervin Dubrović u uvodu knjige. Od osamdesetih godina 19. stoljeća do tridesetih godina 20. stoljeća mogu se jasno pratiti utjecaji, dijelom neposredni, no često i posredni, venecijanske tradicije, barbizonaca i impresionista te bečke secesije, njemačkog ekspresionizma i talijanskoga futurizma. Treba se, prema Dubroviću, prisjetiti još jednog ovdašnjeg izvora utjecaja – Venecijanskog bijenala, velike međunarodne likovne manifestacije koja se održava od 1895. godine. Domaći slikari bili su dobro upućeni u bliska međunarodna zbivanja.

Potkraj stoljeća dolaze u Opatiju i na Rivijeru brojni umjetnici, među kojima i Wilhelm Unger, profesor grafike na bečkoj Akademie den bildenden Künste, i njegov učenik Menci Clement Crnčić. I u njihovim se grafikama očituje sklonost prikazivanju pučkoga života, skučenih lovranskih zakutaka i ugođaja „maloga svijeta“. Pristupom se uklapaju u „poetski realizam“ i odjeke Barbizonske škole, koji se mogu pripisati i drugim slikarima koji na prijelomu stoljeća dolaze na Rivijeru, u Opatiju i Lovran, više tražeći egzotične prizore ovdašnjega krajolika i pučke ambijente nego mondeni ugođaj.

Snažan utjecaj Budimpešte

Rijeka se krajem 19. stoljeća sve čvršće povezuje i s Budimpeštom koja u vrijeme Milenijske izložbe 1896. postaje jedna od velikih europskih prijestolnica i doživljava zlatno doba. Vlasti potiču osnivanje i razvoj mađarskih škola u Rijeci i odlazak Riječana na studij u Mađarsku. Pariška, minhenska pa i milanska umjetnička zbivanja do Rijeke stižu najčešće preko Budimpešte. Neočekivano je, tumači autor, „i da su čak odjeci talijanskoga futurizma u Rijeku stigli preko Budimpešte, a ne izravno iz Milana“. Neobično je što riječki umjetnici nemaju gotovo nikakve izravne veze s futuristima te se na njihovim slikama vide tek povremeni i slabi odjeci futurizma, što ne bismo na prvi pogled očekivali od grada koji je kulturološki bio toliko blizak talijanskoj avangardi. U vrijeme pokreta Novecento italiano, u potrazi za pogodnim nacionalnim stilom kojim bi mogli djelovati na šire krugove, umjetnici otkrivaju Giotta i firentinsko zidno slikarstvo 14. i 15. stoljeća. To im je dobrodošlo polazište u izradi brojnih zidnih slika za poticanje nacionalnog duha i promicanje Mussolinijeva režima.

Sa zagrebačkim i hrvatskim umjetnicima tješnji su odnos imali Sušačani, umjetnici s istočne obale Rječine. Primjerice, Josip Moretti Zajc (Giuseppe Moretti) između dvaju ratova prelazi na Sušak, pa čak i na međunarodnoj izložbi u Rijeci 1925. ne izlaže u skupini s Fijumanima nego s jugoslavenskim umjetnicima.

Ervin Dubrović na više mjesta u knjizi naglašava kako je važno shvatiti da je Rijeka tijekom povijesti bila povezana s više nacionalnih prijestolnica i velikih umjetničkih središta te je bila podložna i raznovrsnim umjetničkim utjecajima, katkad progresivnim, katkad regresivnim. „Istodobno opstojanje akademizma, modernizma i modernoga klasicizma, nerijetko su i ideološki ili nacionalno opredijeljeni.“ Slijedom toga, autor ističe kako u današnje doba, s odmakom od stotinjak i više godina, „različite pojave treba prvenstveno nastojati razumjeti približavanjem idejnim pozicijama koje su ih pokretale i interpretirati u kontekstu umjetničkih i društvenih zbivanja toga vremena.“

Veliki uzlet i veliki krah

U Dubrovićevu povijesnom pregledu nije dominantno samo štafelajno slikarstvo, nego je autor obuhvatio litografske plakate i likovne priloge u ilustriranim revijama te fotografiju. U tekstu se provlače značajne skupne i samostalne izložbe te slikarske kolonije na kojima su se predstavljali slikari riječkog područja, a knjiga je ilustrirana obiljem reprodukcija, s mnogim do sada nepoznatim djelima jednako tako široj javnosti nepoznatih ili manje poznatih umjetnika. Vizualni prilozi u cjelini pokazuju u kojoj je mjeri ovo područje bilo bogato slikarskom produkcijom svih stilova i njihovih kombinacija u prvoj polovici 20. stoljeća, pri čemu je razvidna visoka slikarska kultura i majstorska razina. Jedno je poglavlje posvećeno i prvim feminističkim slikaricama, s njihovim zanimljivim biografijama, kao i drugim značajnim slikaricama kasnijeg razdoblja, koje su danas praktički nepoznate.

Knjiga se usprkos obilju povijesnih informacija i stručnih termina lako i brzo čita jer je pisana zanimljivim stilom, s mnogo osebujnih metafora i sintagmi, a autor ne skriva vlastite kritičke dileme, iznenađenja, ili sjetu i melankoliju za jednim kompleksnim prošlim, ali iznimno poticajnim umjetničkim periodom kozmopolitskog djelovanja. U dodatku je opsežna bibliografija, s popisom monografija i kataloga, uz katalog/kazalo imena koji današnjim, čak i stručnim, knjigama prečesto nedostaje.

U zaključku knjige, autor će emotivno reći kako je „veliki uzlet završio velikim krahom“. Pola stoljeća modernog slikarstva i modernog umjetničkog života, nije se više nastavilo. „Ili, bolje rečeno, život – pa i umjetnost – nastavili su neki drugi ljudi i neki drugi umjetnici. Drugi svjetski rat prouzročio je promjenu državnih granica i promjenu cjelokupnoga riječkog kulturnog sloja. Dolaskom Hrvatske u okviru Jugoslavije posve je potisnuta talijanska kultura. Unatoč multietničkom podrijetlu mnogih riječkih umjetnika – hrvatskom, mađarskom, njemačkom ili židovskom – svi su se oni prije polovice stoljeća već osjećali kao Talijani. Nakon dolaska Jugoslavije većina je umjetnika, zajedno s ostalim građanima, iselila u Italiju i druge zemlje.“

Odlazak brojnih riječkih obitelji i riječkih umjetnika bitno je otežao posao svim istraživačima riječke umjetnosti i kulture prve polovice 20. stoljeća. Nestali su svjedoci, nestale su brojne slike, a slikarima se gotovo zametnuo trag. Tek je nakon nekoliko desetljeća postala moguća suradnja današnjih riječkih ustanova s „izbjegličkim“ udrugama i, Dubrovićevim riječima, „skupljanje krhotina tog urušenog svijeta“.