Čari jurskog parka

Pogledao sam nedavno na Trećem programu HRT-a, nakon četrdeset godina, Nedjelju na selu Bertranda Taverniera, film iz 1984. o starom slikaru Ladmiralu uoči Prvog svjetskog rata, koji je tada dobio Zlatnu palmu u Cannesu. Ladmiral je upoznao Cezannea, Van Gogha i Gauguina, vidio je da slikaju na novi način, ali on je ostao vjeran Akademiji, i radio cijeli život onako kako su ga učili profesori. Kao dečko s njime sam suosjećao, ali sada, kao šezdesetogodišnjak, gledam film iz nove perspektive: sada je i mene vrijeme pregazilo, umjetnost se stvara i prodaje na nove načine, a ja sam, kako to kaže Arsen Dedić u Baladi o prolaznosti, „nerazjašnjen sasvim i pomalo van mode“.

Bračni par Evans iz Velike Britanije ovih je dana proslavio
70. godišnjicu braka kupnjom Porschea od 190.000 eura

I ja razmišljam kao moji profesori, ali njihova imena malo znače mladima kad im ih priopćim. Marko Aurelije je svoje suvremenike podsjetio na Vespazijanova ili Trajanova vremena, na ljude koji su se vjenčavali i podizali djecu, cjenkali se i zgrtali, borili i slavili međusobno, hvalili i voljeli jedni druge, ulagivali se i zavidjeli drugima, gunđali na sudbinu i žudjeli za počastima, bolovali i umrli, a „od cijelog toga života danas nema ni traga“, dapače zaboravljeni su već i njegovi neposredni prethodnici, Antonin i Hadrijan. Svi žele dugo živjeti, a nitko ne želi biti bolestan, rekao je Jonathan Swift, ali ja sumnjam da i ostvarenje prve želje predstavlja blagoslov. Navršenih šest desetljeća danas se ne smatra visokom dobi, ali nisam siguran koliko više pripadam svijetu. Marko Aurelije primijetio je da su nestala imena i izrazi iz njegove mladosti, i to mu mogu potvrditi: nijedno se dijete ne zove više Boris i nijedno više ne zna značenje nekad običnih izraza, poput žmuklera. Nove riječi, kao što su riz i delulu, ne razumijem pak ja, i nemam pojma kako bi morala izgledati rečenica u kojoj bih ih upotrijebio.

„Uđem u tramvaj, a tamo jurski park“, kaže moja najstarija kći, i potpuno je razumijem. Ali jurski park nije bez svojih čari! Danas sam, recimo, na YouTubeu gledao snimku njemačkog kviza u kojem je 1970. nastupila Françoise Hardy – bila je neopisivo šarmantna, a nešto je i otpjevala; sinoć sam prije spavanja umirao od smijeha gledajući Victora Borgea i njegove skečeve s klavirom, a Benny Hill često mi je na mobitelu; u jurskom parku smatraju da je Superpotjera previše histerična, a stand up komedijanti su im iritantni. Znam da svijet mora ići dalje, ali ima tu i frojdovskog ocoubojstva, kada su impresionisti simbolično ubili Akademiju, Mladi u secesiji Stare, a avangarda Tradiciju. U kući svojih roditelja zatekao sam programe starih premijera, deplijane zaboravljenih izložbi i zemljopisne karte na kojima su ucrtane nepostojeće granice, i sve sam ih bacio, a sada isto naslijeđe ostavljam djeci.

Pokušao sam s Netflixom i Spotifyem, ali današnji glumci izgledaju mi kao manekeni, filmovi kao spotovi, a glazba… Eh, glazba! Linkin Park, koji je čak i relativno blizak mojoj generaciji, izazvao mi je mučninu miješanjem glazbenih žanrova; poslije su mi objasnili da se to izmjenjivanje elektronike, rocka i hip-hopa zove crossover, ali meni je to bilo kao da mi istovremeno pjevaju Severina, Prljavo kazalište i Oliver. Drugi bend, zaboravio sam mu ime, šokirao me oblikovanjem zvuka: bio je to zvuk odrezanih vrhova amplituda, u kojem se nisu smjenjivali glazba i tišina, nego je bio sav ispunjen i kompaktan, sličniji cigli nego muzici kakva je nekad dopirala iz zvučnika; koncert je zvučao kao da stojite iza turbine mlaznog aviona, ali srećom je šank bio u blizini pa sam nekako izdržao do kraja (iako možda noge više nisu izdržavale mene). 

Jurski park je i kulturni krajolik, sa svojim povijesnim osobama, epohalnim događajima, važnim umjetničkim djelima i popularnom kulturom. U njemu se snalazim, u njemu znam razmišljati, u njemu znam govoriti i mogu biti shvaćen, u njemu se znam zabaviti; izvan njega sam stranac. U njegovu ljetnom kinu projicirat će se Fanny i Alexander, Andrej Rubljov ili Cabaret, još jedan film o svijetu koji nestaje i zamjenjuje ga neka čudna i neshvatljiva budućnost. Pogrešno je nazivati ejdžizmom zazor mladih od nas starih, kao što je pogrešno kad na društvene i političke probleme koje nađem na portalima nudim odgovore iz knjiga Canettija, Huizinge ili De Rougemonta. Wittgenstein je studente pitao koliko je 20 puta 20, a kad bi mu odgovorili da je 400, on bi im rekao da je upravo došao iz susjedne predavaonice i da je tamo 800. Ne znam vrijedi li to za matematiku, ali svakako vrijedi za kulturu: kultura jurskog parka vrijedi unutar njegovih granica, a s druge je strane ograde nešto sasvim drugo; prirodni je poredak stvari da naraštaj nestane zajedno sa svojom kulturom.

Marko Aurelije procijenio je taj ciklus na četrdeset godina – toliko treba čovjeku da vidi sve što se može vidjeti, nakon čega slijedi ponavljanje; nova pokoljenja neće doživjeti ništa novo, a ni prošla nisu to doživjela. I zato sve staro mora biti izbrisano, kako bi se pozornica očistila ne samo za nove glumce, nego i za nove kulise. Kad se Ladmiral spremao poći na kolodvor pred sina, sluškinja ga je upozorila da će zakasniti. „Kupio sam ovu kuću jer je deset minuta od kolodvora“, rekao joj je stari slikar, na što mu je ona odbrusila da je bila onda kada ju je kupio. U tolikoj prolaznosti vrlo mi je bilo utješno kada sam na internetu otkrio da je ta glumica, Pascale Vignal, još živa. U jurskom parku ima starih, ali i
prastarih.