Buđenje iz osobnih ratova

U predstavi Heritage (Nasljeđe, Kerempuh, 23. rujna) kazališni autor, glumac i performer Cédric Eeckhout na pozornicu dovodi svoju majku, 80-godišnju Jo Libertiaux, i s njome stvara dokumentarnu predstavu. Autorova majka priča o svome životu, na sceni izlaže svoje fotografije i videosnimke, predmete iz svoje kuće, priča o svojim stvarnim proživljenim događajima, a potom neke od njih njezin sin utjelovljuje, ponekad zajedno s njom. Cédric Eeckhout naizgled neprimjetno, a zapravo vrlo efektno, u tome uspijeva preciznim autorskim, odnosno redateljskim rezovima.

Kako se glumičin izvedbeni iskaz razvija i kronološki napreduje, u istome izvedbenom ritmu drugi glavni izvođač, Cédric Eeck­hourt, postepeno, razgovarajući s majkom o svemu iznesenome, postaje ona: odijeva se u njezinu stvarnu staru odjeću i glumi situacije iz njezina života, da bi i doslovno pokazao kako ga je majka oformila: s obzirom na činjenicu da je nakon što se on rodio kao četvrto dijete, odlučila napustiti njegova oca što onda, početkom 1980-ih nije bila uobičajena praksa. I od te pukotine u stvarnosnoj bajci – također patrijarhalno određene – Cédric Eeckhout gradi narativ ove izvedbe. Jo Libertiaux zaista jest junakinja svog doba i zaslužuje kazališnu posvetu. Pravi je primjer nesvjesne feministkinje kako bi je suvremena teorija danas nazvala, a bez njezina nasljeđa Cédric Eeckhourt sigurno ne bi mogao napraviti ovakvu predstavu.

Jo Libertiaux, protagonistica predstave Nasljeđe, zaista jest junakinja svog doba i zaslužuje kazališnu posvetu / Izvor FSK

Glavna zamjerka Nasljeđu upravo je bajkovitost i jednodimenzionalnost u pogledu na majčin život, i to iz vizure sina izvođača: ona je njegova šarmantna heroina. I jedino to. Da je prikazao i drugu stranu, vjerojatno ne bismo imali predstavu koja je samo slavlje, posveta njihovu odnosu, te njezinoj snazi, odlučnosti, borbi i pobjedi. Odnosno, imali bismo, ali onda bi to bila višestruko sadržajna predstava, s više tematskih linija, potpuno drugačijega karaktera od ove.

Buđenje (Il risveglio, Gavella, 27. rujna) Pippa Delbona mnogo je suptilnija i slojevitija predstava. Relativna jednostavnost te mjestimična dokumentarnost dramaturškog i izvedbenog postupka donekle je povezuju s predstavom Heritage. Delbonov govor o vlastitoj svakodnevici i o krajnje osobnim stvarima mnogo je izravniji, univerzalniji i komunikativniji. Sadržajan je na više razina, onako kako Eeckhourt to nije: njegova osobna tuga zbog gubitka stvarne osobe, Bobòa, člana njegove glumačke družine i dugogodišnjeg scenskog i životnog partnera, isprepletena je s reminiscencijama na vlastitu mladost i odrastanje, ali i s osvrtom na sadašnje krize i ratove. Zbog gubitka voljene osobe autor kao da je prespavao aktualna globalna zbivanja: povukao se u bol i tugu, u osamu. Nakon svakovrsnog gubitka interesa za bilo što, ovom se predstavom budi, tražeći razloge za nastavak. Članovi njegove družine, a poimence ih predstavlja na sceni, svih jedanaest, u maniri prikazanih videa izvode koreografirane i glumljene sekvence kojima Pippo Delbono kao autor i oni kao izvođači uokviruju globalnu pozadinu ispričanih osobnih ratova. Pippo Delbono plesao je kroz svoje životne ratove, a i u ovoj izvedbi traži način kako proplesati kroz možda najteži rat od svih: onaj sa samim sobom, tražeći razloge za nastavak. I svatko se od nas često pita kako i zašto, baš kao i Delbono. Samo što on to čini jako promišljeno, toplo, mudro, poetski nadahnuto i iskreno.

U dramaturškom i redateljskom postupku ova je predstava dokumentarna, postdramska, s elementima neverbalnog kazališta i plesa. Narativnost sadržaja čini ne stavlja žanrovske odrednice u prvi plan, nego one slijede osnovnu dramaturšku i izvedbenu nit buđenja i šetnje kroz vlastite reminiscencije.

Uz živu izvedbu violončelista Giovannija Ricciardija, Pippo Delbono kao autor i redatelj iznosi partituru svojih unutarnjih osjećanja. Glazba je važan faktor ove izvedbe, u različitim segmentima, kao i ples. Snimkom Bobòva plesa predstava završava, i kroz taj hommage svi članovi Compagnie Pippo Delbono nastavljaju plesati, s nama i s Bobòom na sceni, ali i svatko kroz svoj osobni rat.

Radi se o vrlo kvalitetnoj i nadahnutoj izvedbi u kojoj će uživati, sigurna sam, ne samo poklonici autorskog izričaja Pippa Delbona, nego i mnogo šira kazališna publika.