Arthur Rimbaud i hijene Harara

Kada je 1880. godine stigao u Afriku, Arthur Rimbaud već neko vrijeme nije bio pjesnik. Pisanje je ostavio na drugom kontinentu, kod kuće u Europi, zajedno s uspomenama na stari život, prijateljima, neprijateljima, obožavateljima i hejterima. Rimbaud ih je, doduše, sve zajedno najviše stekao u desetljećima nakon svoje smrti, u skladu s arhetipom tragične figure umjetnika patnika. Za života, trpio je neuspjehe; zbirke su mu bile komercijalna katastrofa, obožavali su ga samo u uskim elitnim krugovima pariških pjesnika pa ne treba čuditi da je, rezigniran, počeo prezirati svoju prošlost. Svoja je literarna ostvarenja u konačnici nazvao „glupošću mladosti“, koju nije planirao ponoviti, pa tako u svome novom afričkom domu, ma koliko on bio inspirativan, nije napisao niti jednu jedinu pjesmu.

Rimbaud u Hararu 1883., Morao sam putovati, otresti se čarolija / nakupljenih u mojem mozgu

Izvor Wikimedia commons

Velimir Grgić ispred Rimbaudove kuće tijekom snimanja Dnevnika nomada

Citirani stihovi su preuzeti iz knjige Alkemija
riječi (HDP, Zagreb, 2024, preveo N. Bertolino)

Ali pjesnikov je francuski simbolizam danas itekako vezan za afrički identitet, ne samo zbog Rimbaudova života u Etiopiji, nego dijelom i zbog Corta Maltesea. Cortov tvorac Hugo Pratt, talijanski genije stripa, vodenim je bojama oslikao knjiško izdanje Rimbaudovih pisama, a neke od njegovih pjesama osobno je preveo na talijanski jezik. Pratt je također 1978. u Francuskoj objavio Les Éthiopiques, zbirku priča o Cortovim avanturama u Etiopiji i susjedstvu, u kojima beduin koji je studirao na Oxfordu i ratnik Danakilske pustinje ovisan o lišću afričkog stimulansa khata luta Rogom Afrike zajedno s legendarnim mornarom Cortom. U epizodi Le Coup de grâce, jednoj od šest antikolonijalnih priča u strip-albumu Les Éthiopiques, čitavu prvu stranicu nose ambijentalni prizori „ozvučeni“ Rimbaudovim rimama:

Ako želim europsku vodu neku, to je

Lokva crna, prohladna, gdje, kad sunce sađe,

Jedan dječak, čučnuvši, blijed od tuge svoje,

Ko svibanjske leptire pušta krhke lađe

Prattove vinjete engleske vojne utvrde u srcu Afrike popraćene su stihovima jedne od najvažnijih pjesama napisanih na francuskom jeziku – Pijani brod (Le beateau ivre), koju je Rimbaud stvorio kada je imao samo 16 godina utabavši tako stazu simbolistima i nadrealistima budućnosti. Četiri stiha odabrana za strip izvučena su iz niza od njih čak sto, možda najutjecajnijih stihova koje je Rimbaud ikada napisao i čiju su živost, igru, snagu i začudnost mnogi pokušavali oponašati.

Pratt je Rimbauda citirao i četiri godine ranije u stripu Corto Maltese en Sibérie, vodeći nas u Rusiju tijekom građanskog rata 1919. Promatranje prizora brutalnosti i ljudske okrutnosti Corto emocionalno amortizira tako što u mislima recitira Predosjećaj, pjesmu koju je u ožujku 1870. Rimbaud napisao kao petnaestogodišnjak:

U plav ljetni suton, krenut ću na staze,

Hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,

U njenoj svježini, moje noge gaze

I da vjetar kupa moju golu glavu.

Bez misli, bez riječi, pozvan od daljina,

S dušom, od ljubavi silne opijenom,

Na put ću ja poći poput ciganina

Kroz prirodu – sretan kao s nekom ženom.

Kada ga znatiželjni Rasputin pita o čemu razmišlja, Corto mu odgovori: „O Arthuru Rimbaudu, francuskom pjesniku, i u ovakvim trenucima ne mislim o ničemu drugome.“

Bijeg od poezije i prošlosti

Dok su njegovi čitatelji bježali u poeziju, Rimbaud je bježao od poezije. Nije bio razočaran samo književnom scenom. Imao je i slomljeno srce, ali i propucanu ruku. Nakon burne ljubavne veze, pjesnik Paul Verlaine ustrijelio ga je i za to odležao dvije godine zatvorske kazne. Njihovo zajedničko putovanje kroz život bilo je kaos opijuma, hašiša, apsinta i nasilja. Deset godina stariji Verlaine zbog Rimbauda je ostavio ženu i dijete, zajedno su jedno vrijeme živjeli u Londonu, a onda se usred jedne od pijanih svađa zapucalo. Sva strepnja iz Pijanog broda, broda koji je postao „pijan“ od slobode, prepušten valovima nakon puštanja kormila, prelila se u stvarni život: Rimbaud je bio divlji od apsolutne slobode koja ga je vodila u sigurnu propast.

Dolaskom u Afriku, nakon svih razočaranja u ljubavi i umjetnosti, francuski se poeta odlučio udaljiti od kaotične prošlosti što je više moguće, pa se počeo baviti najmanje poetičnim od svih zanimanja – trgovinom. Umjesto slaganja rečenica, Rimbaud je slagao vreće s robom. Pero koje je oblikovalo rime zamijenio je perom koje ispunjava tablice; njegovi danas sačuvani trgovački dnevnici pokazuju matematičku, računovodstvenu hladnoću, potpuno nespojivu s literarnim genijem bezgranične mašte. Kako je moguće da je isti čovjek samo nekoliko godina ranije napisao neke od najvećih naslova francuske poezije i poetske proze? Dio odgovora možda možemo pronaći u Rimbaudovim pismima i pjesmama. U poetskoj prozi Boravak u paklu: Bunila II – Alkemija riječi piše:

Morao sam putovati, otresti se čarolija nakupljenih u mojem mozgu (...) Sreća je bila moja sudbina, moje grizodušje, moj crv; moj je život suviše ogroman da bi bio posvećen snazi i ljepoti.

Rimbaud je krenuo na put, ali nije odlučio samo bježati, nego se i promijeniti. Međutim, i jedno i drugo značilo je da je pred njim dug i trnovit put.

Pionir europske trgovine kavom

Francusku napušta 1870-ih, uči strane jezike i divi se krajolicima Njemačke, Španjolske i Italije. Kada se zasitio Europe, koju je doslovno propješačio, prijavio se u vojsku i otputovao u Indoneziju. Četiri mjeseca kasnije dezertirao je, pobjegao u džunglu i vratio se tajno brodom u Francusku, odakle bježi dalje na Cipar i radi kao nadglednik kamenoloma za građevinsku kompaniju. U Francusku se vraća s tifusom, ozdravljuje, pa u kolovozu 1880. odlazi na Bliski istok, gdje još uvijek s lagano povišenom temperaturom, kao odrpan i čupav 25-godišnjak s izlizanim smeđim kožnim putnim koferom u ruci izlazi u luci jemenskog grada Adena, tada pod britanskom kontrolom.

Aden je bio glavna tranzitna točka europskih putnika, različitih trgovaca, inženjera i kuhara, koji žele dalje do Indije ili Afrike. Rimbaud je bio jedan od njih. Parobrodom je doputovao u Jemen kroz jedanaest godina ranije otvoreni Sueski kanal; nakon što je tražio posao po obali Crvenog mora, završio je u Adenu, gdje se konačno zapošljava u Bardey & Co. Kompanija Bardey & Co. (punim nazivom Mazeran, Viannay, Bardey & Cie) bila je francuska trgovačka kuća sa sjedištem u Adenu te poslovnicama na obali Crvenog mora i u Etiopiji. Zbog trgovanja kavom, kožom, začinima, oružjem i slonovačom tvrtka je bila ključni akter u istočnoafričkoj trgovini u drugoj polovici 19. stoljeća – osobito u vrijeme europskog kolonijalnog prodora i trgovinskog širenja.

Rimbaud se zaposlio kao činovnik, ali brzo je napredovao do upravitelja poslovnice. Etiopska se poslovnica nalazila u gradu Hararu, u koji Rimbaud dolazi prepun nade i vjere u svoje sposobnosti. Stoga brzo postaje samostalni putujući agent, primjenjujući prikupljeno trgovačko znanje i iskustvo kako bi osobno kontrolirao dio prometa kave i oružja.

Harar je danas premrežen prometnim asfaltom, hotelima i restoranima koji se trude održati uslugu unatoč čestim nestancima struje i ne pretjerano obilnom količinom tekuće vode, ali duša je grada u 21. stoljeću više-manje ostala ista kao i ona koju je zatekao Rimbaud. S više od 80 džamija i 100 svetišta, Harar je jedan od najsvetijih gradova islama, ali i autonomna kulturološka enklava na istoku Etiopije. Jer osim što je religijski otok okružen dominantnim etiopskim pravoslavljem, Harar je unutar svojih srednjovjekovnih zidina stvorio dva neuništiva gradska brenda: najveće tržište najkvalitetnijeg khata u državi i autohtonu kavu, čije su stare pržionice i danas aktivne. Rimbaud je bio jedan od pionira europske trgovine kavom, opskrbljujući elitu Zapada vrećama zrnja, ekskluzivno iz njihove domovine. Khat je druga priča. Lišće se žvače pa ima učinak budnosti i euforije, nešto između mnogo šalica kave i speeda, ali ako ga sažvačete previše, ležat ćete na nogostupu u polusnu, grleći grm svladani umorom. Na ulicama Harara i danas je to svakodnevni prizor. Khat je žvakao i Rimbaud.

Izvan zidina Harara čopori hijena čekaju noć. Zalaskom sunca skupljaju se kraj otvora u jednom od gradskih zidova, napravljenom samo za njihov prolaz. Ljudi i divlje životinje ovdje njeguju i poštuju višestoljetni usmeni dogovor: hijene neće dirati ljude, a oni će im zauzvrat dopustiti da očiste (čitaj: pojedu) sav otpad koji je ostao na ulici. Danas se ispred zidina grada skuplja i do nekoliko stotina hijena, koje uz pomoć lokalaca možete hraniti držeći komadiće sirovog mesa na štapiću u ustima. Za dobru fotografiju.

Novi način služenja Snazi i Ljepoti

Ne treba nas uopće čuditi što je upravo u ovakvom gradu Arthur Rimbaud pronašao smiraj svog autodestruktivnog boemskog  života, novi način služenja istinskoj Snazi i Ljepoti. Rimbaud nikada nije komplimentirao gradovima u kojima je živio ili u kojima se zatekao dovoljno dugo da bi o njima mogao artikulirati negativnu impresiju. Harar je u pismu majci 1881. opisao riječima „najzanimljiviji grad koji sam dosad upoznao“, što Harar u tom kontekstu ne čini njegovim drugim, nego istinskim domom.

Harar je 1880. još bio poprilično zatvoren pa tako i strancima iznimno tajanstven i intrigantan grad, s vlastitom valutom i jezikom (harari). Kršćani nisu bili pretjerano dobrodošli, a Rimbaud je bio jedan od prvih europskih kršćana koji kroz Harar nije samo proputovao, nego je u njemu i živio čitavo desetljeće, i to s velikim poštovanjem prema lokalnoj kulturi. Naučio je govoriti harari, poštovao sve lokalne običaje, pokazivao veliko zanimanje za lokalnu arhitekturu. Oni koji su ga poznavali samo kao trgovca nisu bili svjesni da je upravo ta strast prema poetičnom duhu grada dokaz da pjesnik u Rimbaudu nije umro. Postoje čak i iščitavanja koja ukazuju da su pjesme najavile, simbolikom proročanski oslikale nadolazeću budućnost njihova autora.

Ja više ne znam govoriti.

(Boravak u paklu: Jutro)

Ja! ja koji sam se proglasio žrecom ili anđelom, oslobođenim svakog morala, ja sam vraćen na zemlju da tražim neku dužnost, da prigrlim hrapavu stvarnost!

(Boravak u paklu: Zbogom)

Rimbaud je stihove koje će citirati Corto Maltese napisao, a sada je bio red da ih krene živjeti i da na neki način postane Corto Maltese. Tako je 1885. krenuo u svoju veliku avanturu transporta i prodaje oružja, obilježenu proživljavanjem vlastite poezije, strastvenih pustolovina, vagona frustracija i vrtloga emocija. I ovog se puta Rimbaud zatekao u oku povijesti, kada se kao trgovački posrednik pobrinuo da etiopski vladar Menelik II. nabavi dovoljno pušaka za održanje nacionalne neovisnosti pod svaku cijenu. Rimbaud je organizirao karavanu s 2000 belgijskih i francuskih pušaka, milijun metaka, rezervnim dijelovima i barutom. Trebalo ih je prevesti od Džibutija do Etiopije. Transport je pratio tijekom 40 dana, koračajući kroz pustinju i planine, živeći pustolovni film. U trgovačkim dnevnicima piše kako su hijene često napadale deve i mule u karavani. Bojao se i hijena u okolici Harara i trebalo mu je neko vrijeme da se privikne na zvukove noćnog života afričke faune. 

Nakon što se Rimbaud izborio s opasnostima putovanja, krenula je još mučnija, a i daleko manje inspirativna borba s birokracijom, logistikom, carinama i kolonijalnim pritiscima. Menelik II. veći dio oružja na kraju je ipak dobio, ali je svejedno odbio platiti dogovoreni iznos. Rimbaud je osobno financirao dio troškova karavane tako da je na kraju bankrotirao, osjećao se prevarenim i postao je potpuno razočaran svojim poslom.

Ma koliko volio život u Hararu, nije mu bilo lako. Bio je usamljen. Nije podnosio vrućinu, često se razbolijevao, a onda je u travnju 1891, nakon što je shvatio da mu neizdrživa bol u desnoj nozi ne prolazi, jedva skupio snagu napustiti Harar i vratiti se u Francusku. Tamo otkriva da ima rak kosti i umire.

Rimbaudova kuća u Hararu

Njegova kuća u Hararu danas je muzej. Ako vjerujete gradskim turističkim vodičima. A ne biste trebali, jer mnogi fantastično lažu: iako se drvena vila u centru Harara posjetiteljima prodaje kao „Rimbaudova kuća“, prava je istina da je ona izgrađena kao muzej krajem 19. stoljeća, nakon pjesnikove smrti, a toj svrsi služi i danas. Rimbaud je živio u prostorijama kompanije, često spavao na terasi ili u zajedničkim malim spavaćim sobama. Ono što danas možete vidjeti u tzv. Rimbaudovoj kući jest turistička atrakcija, koja vas vodi kroz povijest zbirkom predmeta i fotografija prostrtom kroz prelijepo osvijetljeno zdanje podignuto od zlaćanosmeđeg drveta.

Fotografije su crno-bijele, ali gotovo da možete osjetiti boje, pjesničkom sinestezijom. Plavooki Francuz koji je trgovao na ulicama Harara isti je onaj plavooki dječak koji je pisao, mladić prodorna pogleda i izraza lica uvijek barem dvostruko starije osobe. Kao da svaka njegova fotografija odgovara (ali i postavlja mnogo dodatnih pitanja) na to kako je moguće da je jedan tinejdžer stvarao tako zrela djela?

Jer ako se duboko zagledate u te oči, ne za ekranom mobitela ili računala, nego u Rimbaudovu Hararu, ako već ne u pravoj Rimbaudovoj kući, u drvenoj vili nedaleko od ulice trgovina tkanina i glasnih šivaćih mašina, možda, ali samo možda, možete čuti Rimbaudov glas koji podsjeća na svoju poznatu izjavu: Je est un autre – Ja je netko drugi.