Žena s izgubljenim dijakritičkim znakovima

I kad je umrla Draga, moja prijateljica iz djetinjstva, i kad je umrla Renata, moja prijateljica iz mladenačkih dana, vijest o smrti javile su mi njihove kćeri, tako kad mi sada zazvoni nepoznati telefonski broj, obuzme me blaga nelagoda. Zar opet? Tko je sada umro?

Renatu Kuchar poznavala sam dok još nije bila Kuchar. Djevojački se zvala Rehor. Kod nas. No u Češkoj se zvala Řehoř (čita se Ržehorž). Kako to, a rođena je 1. svibnja 1944. u Zagrebu?! Tako što Renatin nemirni život može biti građa za roman. Majka joj je bila Zagrepčanka, otac Čeh, pa je Renata svoje najranije godine provela u Zagrebu, no onda su se političke (ne)prilike uskovitlale, pa je obitelj odlučila otići u tadašnju Čehoslovačku, gdje je Renata pošla i u školu.

Renata Kuchar hrvatskim čitateljima
predstavljala je relevantnu češku produkciju

No kako geografsko-politički kotač nikada ne miruje, nakon jednoga ljetovanja na Jadranu obitelj se više nije vratila u Prag, nego je ostala u Zagrebu (tad je bolje bilo kod nas). Tu je Renata završila gimnaziju (1963) i više studija (1972), ali je i izgubila svoje prve dijakritičke znakove na prezimenu, pa smo je mi znali pod prezimenom Rehor. Ipak, stalno joj je i pred očima i pri srcu bio krajolik njezina praškog djetinjstva, barem u obliku plakata. Češki jezik bio joj je i ostao trajna konstanta i popudbina, a pokazalo se, i kruh njen svagdašnji. Bila je dvojezična, pa je lako dobila mjesto lektorice češkoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nekako su nam se ta dva jezika ispreplela, pa sam ja po istom ključu dobila mjesto lektorice hrvatskoga jezika u Pragu. Svaka od nas znala je svoj materinski vrlo dobro, pa smo se kao takve našle na mnogim profesionalnim zadacima, prijevodima s češkoga na hrvatski. U tome je Renata bila majstor, a ja sam služila više kao vreća iz koje je mogla izvaditi najprikladniju hrvatsku riječ ili kao šmirgl-papir da to malo ispoliram. Lektorirala sam možda i sve njezine prijevode književnih tekstova s češkoga na hrvatski, a njih nije bilo malo. Znala je što bi od čeških klasika trebalo prevesti, no pratila je i suvremenu  produkciju, pa je hrvatskoj čitalačkoj publici podastirala sve što je smatrala u današnjoj češkoj produkciji relevantnim. Zapravo je njezin stalni interes za češku književnost bio njezina produžena ruka prema jednoj od domovina, tu pupčanu vrpcu nikad nije prerezala. No osim prevođenja, bavila se i drugim lingvističkim poslovima. Tako je sudjelovala u projektima kontrastivnoga proučavanja hrvatskoga i zapadnoslavenskih jezika pod vodstvom akademkinje Antice Menac, iz čega je proizašao Hrvatsko-češko-slovački frazeološki rječnik (1998), a onda i njezin samostalni Univerzalni rječnik češko-hrvatski / hrvatsko-češki (2003).  

Sudbina joj je odredila da se i nakon preseljenja iz Praga u Zagreb (nakon osnovne škole) i opet iznova trajno zalijepila za Češku, udavši se za Čeha Pavela Kuchara, izgubivši pritom i drugi put svoje dijakritičke znakove. Naime, Pavel (inženjer arhitekture) prezivao se Kuchař (čitaj Kuharž), doselio se u Hrvatsku, onomad Jugoslaviju, dok je kod nas bilo bolje i slobodnije nego u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Izgubivši svoje dijakritičke znakove (bez kojih se, dakako, može), izgubio je i sve što je imao u Pragu, jer su onomad diplomirani studenti – ako su se i iz obiteljskih razloga željeli iseliti iz Čehoslovačke – morali državi vratiti sve što je ona u njih uložila (besplatno studiranje zapravo ih je stajalo i novca i/ili stana koji su imali u Pragu, tako da bi ostali kao goli crkveni miševi).

Bračni par Kuchar nastanio se u Zagrebu, u podstanarstvu, gdje su im se rodili blizanci Karolina i Kristijan (Lina slična mami, a Kikač tati). U tom smo se razdoblju najviše i družile. Obje smo radile na Filozofskom fakultetu, čak i na istom poslu, onom lektorskom. Ona na češkom, ja na hrvatskom. No upravo su iz tih jezika nastali naši prijevodi za dvije radijske emisije Danijela Dragojevića: jedna se zvala Poezija naglas, a druga Dnevnici i pisma. Nikad neću zaboraviti ta naša druženja u Renatinoj kuhinji. Prevodeći i poeziju i prozu s češkoga na hrvatski, izvrsno smo se zabavljale. Renata je izbacivala iz sebe razne riječi, a ja birala ili predlagala one hrvatske koje bi najbolje odgovarale. Kako rekoh, u tom sam radu služila kao brus. U žaru rada ne bismo primijetile ni da je koja Renatina životinja (a imala je i pse i mačke) zdipila što iz tepsije, jer i one su nam se motale pod nogama cijelo vrijeme. U takvom smo okružju prevodile i Jaroslava Seiferta i Václava Havela (dok još nije bio predsjednik Češke Republike nego reštant).

Naravno, Renata je prevodila mnoge knjige i bez mene, ja sam obično nastupala potom kao lektorica. A prevela ih je doista mnogo. Evo nekih naslova: Ljeto ljubavi Ivana Klíme (1985), Pirovanje, Vita nuova, Praznine B. Hrabala (1992, drugo je djelo bez ikakvih rečeničnih znakova, pa se čitalo samo prateći ritam velikih početnih slova), Jesen u vrtnoj restauraciji J. Šotole (1999, za što je dobila nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca), Kako se prave muška djeca L. Vaculika (2000), Pehistica Lenke Procházkove (2002), Poštanska bajka K. Čapeka (2002, 2003, dio hrvatske školske lektire), Knjiga sladostrašća, smijeha i radosti V. Párala (2003), Priručnik za neposlušne žene Irene Obermannove (2005), Besmrtna priča J. Kratochvila (2009), Ljubavno pismo klinopisom T. Zmeškala (2011), Ljeto hirovito Vl. Vančure (2013), Ležaj je raspremljen J. Kratochvila (2019), a sigurno sam ponešto i zaboravila.

Njezin put po svijetu ni u Zagrebu nije završio. Pavelu se pružila prilika da ode raditi u Toronto, otišao je kao na krilima u tu obećanu zemlju Kanadu prije ostatka familije, no prva njegova pisma nisu zvučala optimistično. Renata ga je umirivala da će sve biti dobro kad dođe ona s djecom. Rasprodavala je ili poklanjala dijelove namještaja (srećom, nije se odmah lišila i zagrebačkoga stana), nešto je došlo i u moju kuću, ostalo je u kontejneru putovalo u Kanadu. Kad je došla u Toronto, zamolila je Pavela da je proveze kroz grad, a on joj je rekao da je cijelo vrijeme tuda i vozi. Ona je vidjela samo betonske vijadukte, nije to bio grad poput Praga ili Zagreba s prepoznatljivim centrom, no na to još nije rekla ništa. Tek kad su u nekom kinu gledali film koji se snimao u njihovu starom prašnom Pragu (skrivajući suze jedno od drugoga), prelomila je: idemo u Zagreb. Stvari im brodom još nisu bile stigle u Toronto, a oni su već letjeli u Zagreb. Gdje su i ona i on nedavno umrli. Renata, sjetim te se svaki dan čim upalim televizor. Naime, on mi stoji na onoj komodici koju si mi bila ostavila kad si mislila da će ti u Torontu biti posljednja adresa.