W. H. Auden Prilično dobro shvaćamo dijalektiku (We get the Dialectic fairly well)

Prilično dobro shvaćamo dijalektiku,

Kako se potoci spuštajuć pretvaraju u drveće koje se penje,

Da ono što nismo mi ćemo vremenom biti,

Zašto se neki neslični privlače, a svi slični odbijaju.

Zar je na stvorenjima il na njihovoj sudbini

Da dadu znak kad stanje promijenit treba?

Dapače, mogli bismo biti veliki

Od nas se čak očekuje da ozdravimo

Kako možemo znati da to zahtijeva sudbina

Kao što su istine pjesnicima zadane rimom?

Trebamo li bezglavo juriti na svoje živote?

Stvari se moraju dogoditi u pravo vrijeme

I ne postoje dva života u vremenu istom,

Kako starimo, godine sve su brže,

Tempo procesa unutar svake stanice

Duboko se mijenja kad se osjećamo loše,

Kretanje naše protuplazamske sluzi

Promijenit će našu ideju o sudbini.

Ništa nije bezuvjetno osim sudbine.

Gunđati o tome samo je gubitak vremena,

Boriti se protiv toga – neoprostiv zločin.

Naše nade i strahovi ne smiju zastarjeti,

Niti jedna regija ne može sama sebe uključiti,

Osuditi nas znači živjeti u paklu.

Pretpostavimo da je naše zvono

Zapravo već zazvonilo našom sudbinom?

Smireno držanje je vrlo dobro,

Pod uvjetom da smo u to vrijeme slušali.

Imamo mudru sumnju da kasnimo,

Naš pogled pun pažnje samo je – mimika,

Da nam se stvarno svidjela naša prljavština,

I nije nas briga, koliko se može reći,

Za koga il koliko dugo ćemo čekati.

Što god pokušamo, postaje naša sudbina,

Ono što hvata lijepe ptičice je vrijeme,

Ono što jesmo, samo nam je previše dobro.

Prijevod Tomislava Sabljaka

We get the Dialectic fairly well,

How streams descending turn to trees that climb,

That what we are not we shall be in time,

Why some unlikes attract, all likes repel.

But is it up to creatures or their fate

To give the signal when to change a state?

Granted that we might possibly be great

And even be expected to get well

How can we know it is required by fate

As truths are forced on poets by a rhyme?

Ought we to rush upon our lives pell-mell?

Things have to happen at the proper time

And no two lives are keeping the same time,

As we grow old our years accelerate,

The pace of processes inside each cell

Alters profoundly when we feel unwell,

The motions of our protoplasmic slime

Can modify our whole idea of fate.

Nothing is unconditional but fate.

To grumble at it is a waste of time,

To fight it, the unpardonable crime.

Our hopes and fears must not grow out of date,

No region can include itself as well,

To judge our sentence is to live in hell.

Suppose it should turn out, though, that our bell

Has been in fact already rung by fate?

A calm demeanor is all very well

Provided we were listening at the time.

We have a shrewd suspicion we are late,

Our look of rapt attention just a mime,

That we have really come to like our grime,

And do not care, so far as one can tell,

For whom or for how long we are to wait.

Whatever we obey becomes our fate,

What snares the pretty little birds is time,

That what we are, we only are too well.

Izvornik objavljen 2021. u The New York Review

Kako je nastao prijevod Audenove pjesme o neizbježnosti dijalektike i slobodi izbora

W. H. Auden (1907–1973) napisao je pjesmu Prilično dobro shvaćamo dijalektiku (We get the Dialectic fairly well) 1940. godine, kada je iz Engleske došao u New York. Zahvaljujući profesoru Edwardu Mendelsonu kojega je W. H. Auden odredio za svog izvršitelja i urednika svih njegovih izdanja – pjesma je objavljena u božićnom broju The New York Review od 16. prosinca 2021. godine. Pjesmu sam ugrubo preveo i kako sam selio iz potresom porušenog stana u stan svoje kćerke Ivane – taj sam prijevod zametnuo. Propala mi je ideja da prijevod objavim za 50. godišnjicu smrti W. H. Audena 2023. godine. Nedavno sam pronašao listove bloka u jednoj kutiji s prijevodom pjesme i bilješkama. Edward Mendelson ovu je pjesmu uvrstio u Complete Works of W. H. Auden Poems u dva sveska u izdanju Princenton University Pressa.

Lucy Jakub, književnica koja je i suradnica The New York Reviewa, objavila je svoj razgovor s profesorom Mendelsonom u povodu do tada nikad objavljene pjesme. Tom prilikom profesor Mendelson je rekao kako je W. H. Auden bio fasciniran nerješivim problemom o tome kolikim dijelom života upravlja nužnost, a kolikim dijelom se bira kroz slobodu. Mendelson govori o tome kako W. H. Auden ovu pjesmu vjerojatno nije objavio zato što je smatrao da nije dovoljno dobra za objavljivanje. Osim toga, po Mendelsonovoj tvrdnji, W. H. Auden napisao je dosta pjesama koje je jednostavno napustio, obično ne govoreći zašto. Edward Mendelson tvrdi u svom razgovoru s Lucy Jakub, kako je W. H. Auden uvijek bio zainteresiran da se jedna stvar (teza) pretvori u svoju suprotnost (antitezu) i da interakcija istih vodi do sinteze.

Ova pjesma, po Mendelsonu, postavlja pitanje koliko je dijalektika neizbježan proces i koliko je ona vođena slobodnim izborom.

To je pjesma o različitim vrstama tjeskobe, sumnje i nade koje svatko osjeća u onome što je W. H. Auden nazvao u jednoj drugoj pjesmi iz 1935. godine – „ovaj čas krize i očaja“.

Prije nego što je napisao ovu pjesmu, W. H. Auden pokušao je uvjeriti samoga sebe da će se katastrofa nacizma nekako riješiti kroz neizbježni povijesni proces – nešto poput sudbinske verzije dijalektike u ovoj pjesmi. U zraku su bile marksističke ideje o povijesti koje su vidjele da povijest neumoljivo vodi najboljem mogućem kraju, ali W. H. Auden je znao da su neizbježni procesi dio jedne priče.

U vrijeme dok je W. H. Auden pisao ovu pjesmu, vraćao se Anglikanskoj crkvi, za koju je mislio da ju je zauvijek napustio.

W. H. Auden je u ljeto 1964. godine u dva navrata boravio u Zagrebu. Moj intervju s pjesnikom objavljen je u listu Telegram u kojem sam tada i radio. Verzija tog intervjua objavljena je i na engleskom jeziku u The W. H. Auden Society Newsletter (br. 41, veljača 2023).

Ovom prilikom htio bih naglasiti jednu činjenicu. Za jednom večerom u mome stanu na Medveščaku profesor Branko Brusar i ja pokušavali smo Audenu prevesti nekoliko pjesama Nikole Šopa. To ga je toliko zainteresiralo da je pozvao Brusara na suradnju i zajedno su objavili prijevod ciklusa pjesama Nikole Šopa u londonskom časopisu Encounter. Kasnije mi je Stephen Spender rekao da su te pjesme snažno odjeknule među engleskim piscima i poznavateljima književnosti.