U začudnom skladu

Jedna od odlika velikih pisaca njihovo je otvoreno pozivanje na uzore i utjecaje na kojima su umjetnički izrastali kako bi se u jednom trenutku otisnuli i u vlastite prostore literarnog istraživanja.

Za Tonija Juričića, kao predstavnika mlađega naraštaja hrvatskih pisaca, nimalo se pretenciozno može izreći kako je gotovo meteorski zabljesnuo svojim zadnjim romanom Pijani sveci zavijaju na mjesec nevjerojatnom lakoćom pripovijedanja, na žanrovskome tragu autentične proze u trapericama, autofikcije i narativnog poigravanja s pripovjednim perspektivama. No navedeno je tek okvir unutar kojega se razvija vrlo živa intertekstualna veza s Krležinim Kraljevom, Frankensteinom Mary Shelley i Shakespeareovim Snom ljetne noći.

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2024.

Pripovjedač, u naglašenom prvom licu, nepouzdan je, nerijetko i čitatelju zbunjujući – očekivano s obzirom na to da se dosljedno oglašava u „dionizijskome“ raspoloženju, ponekad kao produljena ruka samoga autora koji je u djelu ujedno i glavni lik, a najčešće kao Onaj koji traži pisca u sebi, „podstanara“ opterećena odbačenim rukopisom romana kojemu tek treba udahnuti „srce“. Sve se odvija za vrijeme piščeva dvotjednog nagradnog boravka u istarskoj kući pisaca nakon pobjede na književnom natječaju za kratku priču. I premda se novo mjesto piščeva boravka skriva iza supstantiva Grad, na temelju mnogih topografskih i etnografskih činjenica brzo se razotkriva „grad svetog Justa“ kao mjesto oživjele piščeve stvaralačke energije, koja je međutim u nesuglasju s razuzdanim životarenjem „punim plućima“ sa škvad­rom srodnih pogleda na stvarnost. Unatoč razlikama koje postoje između Marka (njegova domaćina i glumca koji će javno čitati iz njegova djela na književnoj večeri lokalne knjižnice), Đonija, Viktorije, Eme i ostalih likova, njih silno vezuje svojevrsni bijeg od stvarnosti u intenzivno slavljenje trenutka. Njihove su distrakcije čisti hedonizam, lude vožnje, alkohol, a kad s mukom gledaju u svakidašnjicu, onda je to „red Netflixa, red piva i red čipsa“.

Mnogobrojnim aluzijama na dominantne pojave unutar svjetske pop-kulture 20. st. (glazbene i filmske) i s posebnom opservacijom hrvatske punk scene (KUD Idijoti), Juričić daje obrise domaćeg kulturnog nasljeđa, karakterističnog za mlađi naraštaj, kolokvijalnim jezikom, garniranim ekspresivnom šatrom i „sočnim“ vulgarizmima. I dok se mesopust približava, a labinski zvončari vode „pravi građanski rat“ na ulicama, svijest glavnog (anti)junaka batrga se tražeći načina da sastavi „rastrgane književne organe“ u jednu cjelinu. Ni sam ne zna hoće li njegov Frankenstein biti „hibrid južnjačke gotike i karnevalske satire“ ili pak demonska „glava“ na tragu uzničke proze Dostojevskoga. A možda i nešto sasvim treće.

Idejna potka Juričićeva uskomešana diskursa autoreferencijalno je intonirana, a negdje iz daljine stidljivo se pomalja i autorovo priznanje kako je piscu najteže razgovarati sa samim sobom i onim izdajničkim glasom koji se otima kanonu. No upravo zahvaljujući njemu, ispod pera Tonija Juričića isplivala je jedinstvena Terra Magica svojom reljefnom bjelinom, modrinom neba i pojućom čakavicom, ali i s onim „mrt­vacima iz Kastva“ što se kao utvare nadvijaju nad buntovnim podvizima mladih umjetnika uhvaćenih kako „bosonogi plešu na krhotinama razbijenog razuma.“

Iako je paranoja najgori saveznik piščevu stvaralačku impulsu, Burn After Writing scenarij katarzično je uskrsnuće svih „poroda od tmine“. Discordia concors bio je, očito, i Juričićev kreativni poticaj u predočavanju onog iskonskog u čovjekovoj nutrini, upravo naznačenog stihovima Nicka Cavea u naslovu romana.