Sazviježđe postmodernističke proze

Roman Ahorion nova je, vjerojatno i najcjelovitija uspješnica Jasne Horvat objavljena u siječnju ove godine u izdanju Naklade Ljevak. U ovome romanu koji ponajprije uključuje arheologiju i astronomiju te koji će, nesumnjivo, kao i većina njezinih romana, biti dio građe za proučavanje na sveučilišnim književnim kolegijima s obzirom na spajanje mitološke i filozofske tematike, na dvjestotinjak stranica recipijenti će uroniti u Orionogram, roman orionskog sazviježđa i roman rudnik isprepleten baštinom i imaginacijom.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2024.

Kroz pripovijedanje o junaku Ahorionu roman je vješto prožet vučedolskom kulturom i simbolikom sazviježđa Orion, dodatno produbljen elementima melodičnosti, koncepta zvuka i oslanjanja na dinamiku razvrstavanja osobina što, u konačnici, postaje očajnički poriv za očuvanjem zbilje glavnoga lika u čijim je postupcima i odnosima  moguće prepoznati i odraz vlastitosti. Još je u proslovu naglašeno kako se Ahorion razlikovao od pripadnika svoga plemena, a pleme, razumije se, ne dopušta nikakvo izdvajanje i svaki takav postupak kažnjava; radi se, dakle, o postupku koji možemo uočiti od Orwella do Krleže. U toj egzistencijalistički grozničavoj borbi i prepoznatljivosti – jer Horvat piše: „Lovci smo i lovine. Nekima od nas lovine su zvijeri, drugima su ljudi ili snovi“ - odjednom se otvara ambis nepoznatih svjetova, čitav imaginarij lutanja u potrazi za bakrenom rudom.

Upravo to lutanje, simbolički, progovara i o suvremenom čovjeku propitivanjem identiteta, granica između ja i drugi, jedinstva i cjeline iako je radnja smještena u vrije­me nastanka prvih slova kao neke vrste otiska postojanja čovjeka, a posebnost ovoga romana čini i kombinacija dvaju modusa, uspješno spajanje znanosti i umjetnosti. Arhetipske strukture, toponimi, bogata intertekstualnost, kombinacija malih literarnih formi i unikatnost pripovijedanja Jasne Horvat čine ovo jedinstveno sazviježđe post­modernističke hrvatske proze simboličnim književnim mikrokozmosom dijaloga prošlosti i sadašnjosti, nužno podrazumijevajući, osim beskraja svemirskoga postojanja, filozofski koncept iskupljenja: „Zagrljaj Marsa i Venere prekinuo sam ja, plačem novorođena djeteta. Moje je pleme proslavljalo moje rođenje označeno imenom na slovo ‘a’. Ja sam Ahorion – pjevač arija i Orionova zemaljska slika. (…) Moje pjesme govore o svetim povijestima koje u slušatelje ugrađuju želje za spasenjem. Kada posumnjam u sve ono o čemu pjevam, podsjetim se da je život iskup­ljenje.“

Književnica Jasna Horvat još je od svojih prvih poetskih interpretacija mitoloških tema do, primjerice, Alemperkinih kazivanja kao uspješnice dječje književnosti, dala naslutiti sklonost istraživanju nadnaravnoga, mitova pa i pseudomitova na nov i svjež način. Ispisujući zapravo suvremenost, a vodeći se koncepcijom doživljaja prvih naroda i njihovim poimanjima svijeta koji ih je okruživao ovaj put ponovno oživljava eneolitičku kulturu 3. tisućljeća pr. Kr. kroz analizu Aleksandra Durmana. Posebnost je ovoga romana i to što je u njemu moguće pronaći fotografije vučedolskih eksponata iz Muzeja vučedolske kulture uz objašnjenja, a već pri otvaranju korica događa se čarolija izravnoga uranjanja u beskrajan svijet zvijezda. Dizajn naslovnice potpisuje Ana Pojatina. Nimalo slučajno izabrana je zelena boja ne samo kao sugestija povezanosti s prirodom, nego i kao iskaz harmonije, mira, nade, obnove, ali i odlučnosti. U starom Egiptu simbolizirala je besmrtnost, u kršćanstvu sugerira nadu.

U kontekstu pisama i pored ostaloga znakovlja, posebno se ističe Ahorionovo ime ispisano glagoljicom te Ahorionovo ime protumačeno Alefovim znakovima. Na prvi pogled lako bi bilo zaključiti kako je ­riječ isključivo o pradavnoj prošlosti s obzirom na prikaz kalendara, simbole Pegaza, Plejada, konačno i naziv Orion, no radi se zapravo o simboličkoj razini potrage za smislom i znanjem koji nužno intrigiraju čovjeka od prvog otiska ruke u pećini s vjerojatnom mišlju: Bio sam ovdje. Koliko bića ovise o prirodi, kroz kakve patnje prođe prosječna osoba, pa još posebice ako se usudi tražiti znanje ili biti različita, kompleksnim pripovijedanjem i poigravanjem znanstvenim modusom zainteresirane čitatelje porinut će do najvećih dubina samospoznaje. Jedno je sigurno: ovo nije roman koji se čita samo jednom.