Prevoditelj i dolazi i odlazi kao čitatelj

Germanistima i široj zainteresiranoj publici sigurno nije promaknula vijest da je roman Buddenbrookovi iz 1901. za koji je Thomas Mann dobio Nobelovu nagradu 1929. ponovno preveden na hrvatski nakon više od sedamdeset godina. Godine 1950. prijevod je potpisala Iva Adum, a ovaj put pred nama je prijevod Andyja Jelčića, čije bi prijevode njemačkih književnih djela koja se svrstavaju u kanon svjetske književnosti trebao imati svaki germanist i ljubitelj vrhunske književnosti. Taj važan književni događaj popraćen je njegovim predstavljanjem i iscrpnim esejom o romanu koji je analizirala književna kritičarka i spisateljica Tanja Tolić na svojoj mrežnoj stranici www.najboljeknjige.com. Sjajna i temeljita analiza romana prepuna je zanimljivih biografskih podataka o Thomasu Mannu i korisna je svakome tko se odluči na čitanje ove priče o njemačkoj trgovačkoj obitelji. „No bogatstvo je u romanu, ne u biografiji iza njega“, citira Tanja Tolić Hugha Ridleyja, irskog germanista koji je napisao knjigu o Buddenbrookovima. Kao autorica pitanja koja slijede slažem se s time, ali moram naglasiti da me najviše inspirirao zanimljiv, u poluintimističkom tonu napisan pogovor prevoditelja o tomu kako i zašto bi Buddenbrookove trebalo (ponovno) čitati.

Snimio Mirko Cvjetko / MH

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2024.
Preveo Andy Jelčić

Je li moguće da se u percepciji književnog djela čak i prevoditelj, unatoč nužnom znanju i umijeću kojime mora raspolagati, na kraju pretvara u „čitatelja“ kojeg prvenstveno zanima sudbina likova i umjetnička fikcija koja nas dira na nekim puno dubljim razinama od onih kognitivnih?

Prevoditelj i dolazi i odlazi kao čitatelj, ozbiljno nitko ne prevodi prije srednjih dvadesetih, a dotad se već načitamo tisuća i tisuća stranica i taj način gledanja niti ne možemo, a niti ne želimo ugasiti kad se počnemo baviti prevođenjem. Možda je najzanimljiviji aspekt toga pitanje postajemo li prevođenjem drukčiji čitatelji, odnosno je li moguće otpočetka biti drukčiji prevoditelj nego čitatelj. Možda to ima veze i s tempom i neopterećenošću čitanja u usporedbi s prevođenjem.

Naravno da sam ponovno pročitala prijevod Ive Adum iz 1950. Kao što i sami kažete, riječ je o vrijednom i hrabrom prevoditeljskom pothvatu bez obzira na to što je on sada, naravno, potpuno zastario, a bio je pretjerano arhaiziran i kada je izišao. Bez ikakve zle namjere moram naglasiti da je vaš prijevod na jezičnoj razini neusporedivo tečniji i točniji, ali i pun profinjenog humora koji u ranijem prijevodu jednostavno nedostaje. Što mislite zašto je tomu tako? Je li svaki novi prijevod određen osobom prevoditelja, ali i novim čitateljstvom?

Znanost o književnosti napreduje, količina i dostupnost informacija povećavaju se, kriteriji točnosti sve su stroži, tehničke mogućnosti sve veće – za očekivati je da će svaki novi krug interpretacije (=prevođenja), svakih 50–70 godina kod važnih djela, do­nijeti neka poboljšanja. To je ustvari i obveza, jer čemu inače trošiti produkcijske resurse na novi prijevod? Rekao bih da tu najmanji utjecaj ima čitateljstvo, jer ako prijevod poživi, u papirnatom ili digitalnom obliku, čitat će ga ljudi o kojima ništa ne znamo, jer nisu još ni rođeni, a nas više neće biti da nam kažu što o tome misle. Sadašnji čitatelji, opet u rasponu od 70-ak godina, tako su šaroliki da je o njima najbolje ne misliti, nego napraviti tekst prema svojemu znanju i uvjerenju i nadati se najboljem.

Kakav je vaš stav prema dijalektu i ika­kvom drugom obliku jezične obojenosti u prijevodu? Po mojem mišljenju, on je u ovom prijevodu predragocjen i pomoću njega oslikavate savršene portrete likova koji su jezično obojeni i u originalu. Sjajno mi je kako stari Buddenbrook na svom niskonjemačkom kaže: „Praktični ideali… ne, opće nis za to!“ ili neki drugi lik kaže da je „…nešto ispalo naopak!“  Da ne spominjemo „jezičnu masku“ Tonynog bavarskog prosca.

Onako kako je Flaubertu bilo neugodno zbog svake riječi koju je napisao, tako je i meni neugodno uvijek kada moram prevoditi dijalekte i sociolekte, jer znam da je to otvorena rana svakog prijevoda i teško je tu braniti svoje izbore, pogotovo pred nekim čije je dijalektalno okruženje drukčije. Jedini mali popust u svemu tome možda mogu dobiti na to što sam donio neka iskustva iz kazališta, pa znam da nije dobro mazati jako debelo, tek poneki signal je dovoljan za karakterizaciju lika. Uvoz s ulice 1:1 ne izgleda dobro ni na pozornici ni na stranici knjige.

Jesu li vam u uporabi dijalekta kao uzor poslužili neki drugi prijevodi s njemačkoga na hrvatski? Na pamet mi padaju maestralno prevedeni Posljednji dani čovječanstva Karla Krausa koje je preveo pokojni kolega Sead Muhamedagić ili Moje stoljeće u prijevodu također pokojnog profesora Dragutina Horvata?

Uvijek me plašio taj koncept uzora. Dakako da sve i svatko stalno nečim zrači prema nama i nešto odašilje, mi to, htjeli-ne htjeli, percipiramo, to pokreće određene mentalne procese, ali do čega onda dolazi, neke nove aristotelovske kategorije, nekog lošeg koktela ili upada svjetlosti kroz pukotinu, pojma nemam. U trenutku kad pred sobom imam tekst i njegove zahtjeve, ne mislim ni na koga osim na autora.

Je li vam od pomoći bilo to što ste prevodili suvremenika Thomasa Manna, Roberta Musila, koji je Thomasa Manna nadasve cijenio? Može li današnji prevoditelj u potpunosti prenijeti način na koji se pisalo 1900. godine? Jeste li možda u sklopu „priprema“ intenzivnije čitali hrvatske suvremenike Thomasa Manna da biste obojili svoj prevoditeljski jezični izričaj?

Odgovoriti mogu vrlo slično kao na prethodno pitanje: oko mene, kao i svih nas, neprestano se okreće golem stvarnosni i kulturni kozmos koji uključuje primjerice moje baku i djeda rođene 1895, svu pročitanu književnost u izvorniku i prijevodima, ljude kao što su – nabacujem bez reda – Tomislav Ladan, Zlatko Bourek, Fadil Hadžić, Dušan Vukotić, Mani Gotovac, Višnja Machiedo, potom Gorjanove, Brixyjeve, Šoljanove, Nazorove, Maretićeve formulacije, Kožarićeve skulpture i Murtićeve slike, ali i Miljenka Jergovića i Kristiana Novaka, ministre raznih zemalja i njihove pomoćnike, ali i birtaše, nogometaše i kartaše, svirače i težake, pa iz tog velikog lonca ili kotla u koji je utrpano i mnogo vremena prevodim, pišem i razmišljam, utopljen u toj koktelčini. Kamo sreće kad bih mogao pokrenuti metronom i reći: sad se čista uma pripremam; sad povlačim ravne crte utjecaja; sad realiziram zacrtano, ali nažalost nisam te sreće.

Imate li na početku prevođenja ovakvog djela viziju kako bi ono trebalo zvučati, kakav bi ton i stil trebao prevladavati? Vodite li neku vrstu prevodilačkog dnevnika o stilu, likovima i bitnim pojedinostima?

Imam tu ideju (da malo otupim riječ vizija) za stotine djela, koja jesu i nisu prevedena, od kojih će mi poneko možda dopasti, a većina neće, i uglavnom me muči to što mi, za razliku od Francuza ili Engleza, pa i Nijemaca i Austrijanaca, nismo narod od tona i stila, nego narod od propisa, galame i prijezira. I zato ton i stil moramo umjetno signalizirati, jer je u javnom prostoru uglavnom mrtav.

Kako se pripremate za prijevod nekog književnog djela ovakve važnosti? Sjednete li za stol i počnete prevoditi ili prevođenju prethodi podulja priprema i neka vrsta istraživačkoga rada? Koliko je dugo trajao rad na prijevodu Buddenbrookovih?

Naravno da kopam po tom materijalu, najviše po njemačkim znanstvenim radovima, gonjen neslavnim amalgamom od zanimanja za problematiku i straha da ću nešto zabrljati za idućih pola stoljeća, upisati neku svinjariju u tekst koji vide svi osim mene i urednika. Osim toga, lako je za razdoblje prije prevođenja. Teško je kad negdje na 348. stranici shvatite da morate ispravljati nešto na 15. jer je tek tu postalo jasno da ste nešto krivo interpretirali, kad u završnom čitanju vidite neku glupost, tada mislite (s pravom) kako toga jednostavno mora biti još, samo se negdje sakrilo.

Čitajući vaš prijevod Buddenbrookovih, imam dojam da ste se doista zabavljali prevodeći ovo vrhunsko i zahtjevno književno djelo. Ono pršti vrlo profinjenim humorom i prigušenom tugom zbog života kakav jest. Što vas se najviše dojmilo u romanu kao prevoditelja i možda vas obilježilo za budući rad?

Lijepo je čuti što imate taj dojam, ali su vjerojatno jedini trenuci kad se zabavljam oni s reketom u ruci. Kod prevođenja to nikako nije slučaj. I najzabavniji tekst prevodim s osjećajem kakav valjda u mračnoj šumi ima odmetnik s puškom u ruci ili krijumčar droge iz Meksika u SAD dok kopa tunel ispod žičane ograde.

Utječete li i sami na odabir djela koja ćete u budućnosti prevoditi? Birate li svjesno vrhunske njemačke i austrijske autore koji ulaze u književni kanon i koliko je to moguće u trenutnoj politici urednika u izdavačkim kućama?

Izbjegavam bilo što predlagati, iako su Buddenbrookovi iznimka, zajedno s Ljetom utopljenika Johna Burnsidea, ali iz različitih motiva. Burnside je odličan autor za kojega sam procijenio da će ga naši izdavači teško susresti, a Mannu je jednostavno došlo vrije­me za novi prijevod.

Smijemo li znati koje je sljedeće književno djelo na kojem radite?

Ništa ovih dimenzija, iako je autor vrlo solidan: Norbert Gstrein, Als ich jung war.