Novi pogled na Pustu zemlju

Nakon prijevoda Ivana Slamniga i Antuna Šoljana te prijevodnoga teksta Joze Mršića, Dean Slavić, redoviti profesor na Katedri za metodiku nastave hrvatskoga jezika i književnosti Odsjeka za kroatistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, donosi treći prijevod Puste zemlje nobelovca T. S. Eliota na hrvatski jezik, s popratnim komentarima i tumačenjima na temelju izvora i mogućih vlastitih tumačenja jednoga od naj­   intrigantnijih modernističkih književnih djela 20. stoljeća.

Izd. Alfa, Zagreb, 2024, prijevod i komentari Dean Slavić, urednik Božidar Petrač

Knjiga od 460 stranica (glavni urednik Božidar Petrač) jasno je strukturirana u pet dijelova, neslučajno korespondirajući s pjevanjima Puste zemlje. Prvi dio knjige posvećen je engleskom izvorniku The Waste Land u 433 stiha koji usporedno prati prijevod na hrvatskome jeziku, jasno numeriran radi lakše orijentacije, preglednosti i mogućnosti usporednoga čitanja. Stihovi su preneseni u više redaka, a numerirani su oni koji se preklapaju s izvornikom. Ukupni prijevod slijedi izvor Collected Poems 1909–1962 (London, 1963), međutim, autor odlučuje konzultirati i izdanja na engleskome jeziku (1971. i 2001), izdanje na njemačkome jeziku (1975) te izdanja na talijanskome jeziku (1982, 2021. i 2022).

Na temelju različitih izdanja i prijevoda, autor se odlučuje za uvođenje kajkavskog i čakavskog dijalekta u dijelu Partije šaha, u suradnji sa studentima Jasminom Ranogajec (kajkavski prijevod) i Mihovilom Puljizom (splitski govor). Jasno su naznačeni i dijelovi poeme: I. Ukop mrtvaca, II. Partija šaha, III. Propovijed ognja, IV. Smrt od vode i V. Što je rekao grom, uz napomene T. S. Eliota kao mogućega ključa odgonetavanja simbolike djela. Iako su mnogobrojni književni proučavatelji i kritičari Eliotove napomene o vlastitim izvorima i mnogobrojnim književnim referencama u poemi držali pokušajem skretanja pozornosti sa samoga djela, one ipak ne mogu i ne smiju biti zanemarive. Svjestan je toga i Dean Slavić, koji Eliotove napomene drži integralnim dijelom Puste zemlje, a tamo gdje ih nema u cijelosti, upućuje na mjesta gdje se mogu pronaći. Uz originalne napomene, dodaje i vlastite, kao i tumačenja iz literature, među kojima su nezaobilazni članci Anthonyja Cude i Jewel Spears Broo­ker, disertacija Tomislava Brleka i Eliotova bio­grafija Lyndall Gordon. Tako se omogućuje komunikacija čitatelja s Eliotovim tekstom, ali i s prijevodom.

Važnost i signifikantnost Eliotovih komentara i napomena Dean Slavić postavlja kao polazište u tumačenjima poeme u drugome dijelu knjige – Izvori i komentari pojedinih stihova. Načelo fragmentarnosti u objašnjenjima odabranih stihova uspješno pretvara u načelo cjelovitosti, objašnjavajući stihove književnim referencama – od legende o Svetom Gralu i Zlatne grane – polazišta, do biblijskih, antičkih, mitoloških, povijesnih i modernističkih elemenata. Navodi književnike i djela koja korespondiraju s Pustom zemljom, kao i poveznice sa simbolikom i tradicijom, uz nova objašnjenja i prijevode pojedinih riječi.

Interpretacija stihova pretvara se u interpretaciju dijelova poeme pa zatim u interpretaciju cjeline, koja se otvara u trećem dijelu knjige – Tumačenje dijelova poeme. Svaki je dio poeme izdvojen i objašnjen: prvi dio u okosnici tradicija – likovi – prostor; drugi dio u nizu motiva (prostora pustoši) i obzora; treći dio u poveznicama pjevanja: oganj i voda, biblizmi i voda, odnosi muškaraca i žena, zemljopisni motivi, motivi smrti; četvrti (najkraći) dio i peti dio u okosnicama Muka – Suša – Grom – Ruševine.

Četvrti dio knjige čitatelju nudi pregled osnovnih zamisli, odnosno dokaza suprotstavljenih strana u interpretacijama i tumačenjima poeme te posljedica na shvaćanje umjetničkoga djela. Autor donosi argumente tumačenja djela kao cjeline, među kojima ističe teoriju Cleantha Brook­sa, ali ravnopravno donosi i protudokaze kritičara koji se nisu složili s teorijom cjelovitosti. Pritom poziva na dijalog i raspravu, uvažavajući dosadašnje spoznaje i istraživanja, a čitatelju ostavlja vlastitu procjenu valjanosti argumenata i dokaza. Autor objektivno prikuplja i objedinjuje procjene, međutim, ne želi nametnuti jedno stajalište.

Peti dio knjige – Pusta zemlja u Hrvatskoj – navodi autore dosadašnjih prijevoda, upućuje na obilježja ovoga prijevoda te ističe probleme koje djelo otvara. Također, izdvaja se recepcija Puste zemlje u Hrvatskoj, navode se esejistički i znanstveni članci i tekstovi o tumačenjima poeme, a u posebnim poglavljima donosi se i životopis T. S. Eliota, po ključnim godinama njegova života i stvaralaštva, te popis korištene literature i mrežnih izvora po pojedinačnim poglavljima.

Prijevod i komentari Deana Slavića hvalevrijedan su prinos interpretaciji i tumačenjima Eliotove Puste zemlje, poziv na dijalog i vlastite procjene u čitanju, objedinjeni sadržaj istraživanja i argumenata u književnoj kritici, dokaza i protudokaza, ali i novi pogled na moguća tumačenja i simboličke poveznice.