Naslijeđene krivnje u tjeskobnom svijetu

Uspoređujući svoj novi, drugi po redu roman Nevini s prvijencem Nadohvat autorica Ena Katarina Haler smatra da je prvi roman nastao iz istinite obiteljske priče i zasnovan na povijesnim zbivanjima i provjerljivim činjenicama, a da je novi intimnija priča, s manje likova te da je „potpuna fikcija“. Jasno je čitatelju da je dominantni dokumentarizam romana Nadohvat snažno impregniran elementima fikcije, kao što će čitajući Nevine shvatiti da je „potpuna“ fikcionalnost tog teksta stala u određeni vremenski i prostorni okvir – u razdoblje kasnih devedesetih i ranih dvijetisućitih, negdje na granici između Hrvatske i BiH.

Izd. V. B. Z., Zagreb, 2024.

Dva romana Osječanke Ene Katarine Haler, danas stanovnice Zagreba, povezuju seoski predjeli kao pretežna mjesta zbivanja romanesknih radnji, također i ratna tematika: u onom objavljenom prije pet godina riječ je o Drugom svjetskom ratu i neposrednoj poratnoj zbilji, a u ovom novom govori se okvirno o Domovinskom ratu i posljedicama što ih je ostavio na likove romana koji su za vrijeme rata bili djeca. S tim u vezi autorica je tražila neki novi kut gledanja, zanimalo ju je iskustvo drukčije od njezinoga – „kako je biti manjina u državi gdje sam ja dio većine, a ipak se ja ne osjećam dobro“. Čini se ipak da Nadohvat i Nevine najviše spaja žanrovska bliskost – oba su, naime, romani o odrastanju. Zanimljivo je da je autorica ovaj put zapravo kanila napisati zbirku ulančanih priča, pa je tako i počela, ali joj se nakon nekog vremena učinilo da bi to bilo forsiranje pa se konačno odlučila za roman (možda upravo u tim autoričinim dvojbama o izboru književne vrste, a svakako i u složenosti strukture romana valja tražiti uzroke stanovitoj neuravnoteženosti teksta i zanatskim nedorečenostima, zamućenom vremenskom slijedu zbivanja, jezičnoj neuvjerljivosti pripovjedača).

Roman Nevini ostvaren je kao priča u priči. Započinje uvodnim tekstom, svojevrsnim prologom, u kojem pripovjedačica u prvom licu jednine govori o svom posjetu majci. Među stvarima što ih majka čuva u sobici u kojoj je ona kao djevojčica spavala nalazi knjigu Mitovi stare Grčke. U toj su tankoj dječjoj knjizi svi mitovi ispričani na stranici-dvije, ali je jedan, kojeg tu nekad nije bilo, sasvim neobičan: na prvi pogled čini se da nema nikakve veze s grčkim mitovima i da ima jako puno stranica, ali nejasno je kako je stao u tako malenu knjižicu. Taj „mit“ pretvara se zapravo u roman, a citat iz Euripidove Ifigenije u Tauridi stavljen kao moto uvodnog teksta nagovještava tragičan kraj cijele te priče. No nema pouzdanog odgovora na pitanje mogu li se poistovjetiti pripovjedačica u prvom licu iz prologa i kasniji pripovjedač romana u trećem licu. Ali doznajemo koji je bio najtužniji trenutak njezina djetinjstva, koji nikad nije oprostila majci. Jednom je, naime, rekla kako je u životu sve moguće, a u pričama nije, na što je majka ustvrdila da je u pričama sve moguće, a u stvarnosti nije.

Da sama spisateljica – koja je poželjela čitatelja koji će „promatrati i odgonetavati“, „malo se naprezati“, pa „možda i posumnjati“ – nije u pojedinim intervjuima objasnila neke detalje vezane uz svoj novi roman, teško bismo mogli neke njegove elemente shvatiti i protumačiti u iole pristojnijem postotku vjerojatnosti (odnose među likovima, njihove postupke, vremenske relacije). Da maksimalno sažmemo ono o čemu se govori u Nevinima: četveročlana zagrebačka obitelj zbog svoga kolektivnog (nacionalnog) identiteta mora napustiti grad i vratiti se u ženino (neimenovano) rodno selo, „dva-tri sata od Zagreba“. Nepouzdani muž i otac dvoje male djece uglavnom je odsutan, majka se trudi da im omogući golo preživljavanje, ali ne zna kako da usmjeri sina Relju i nešto mlađu kćer Iris, pa su oni prepušteni sami sebi. Odrastaju u atmosferi poratnog beznađa, zaborava, raspada obitelji, osamljenosti, mržnje, neimaštine, željni lijepe riječi i gladni ljubavi. To su sve okolnosti koje oblikuju ljude, kao što na taj proces utječu i društveno-politička kretanja, prvenstveno tranzicija, smatra Ena Katarina Haler. Iris vrlo rano stupa u seksualne odnose, čak i u incestuoznu vezu s bratom, kasnije se to pretvara u nesputanu seksualnost i promiskuitet. Relja je od djetinjstva bio sklon nasilju, ta se sklonost dalje razvijala i rasla, a presudio je sam sebi nakon što je ubio oca doznavši, vjerojatno, za njegovu zločinačku prošlost. Zašto su onda Iris, Relja i njima slični mladi nevini? Evo što kaže spisateljica:

„Kod mene se to ‘Nevini’ s jedne strane odnosilo na činjenicu da se ta djeca, odnosno svako dijete ne rađa kao Hrvat ili Srbin ili Nijemac, ne rađa se kao katolik ili pravoslavac, nego su to sve nekakve nametnute stvari koje onda kasnije nas u nekom kontekstu čine za nešto krivima, za što zapravo nismo, nego smo naslijedili nečije tuđe krivice.“

Vjerojatno sam i ja, pod dojmom onog lije­pog debija, od autoričina drugog romana očekivao više. Nije se dogodilo. Možda je projekt bio vrlo slojevit, pretežak, tražio je više zanatskog iskustva, a manje eksperimentiranja. No u Nevinima ima dovoljno argumenata da se ne posumnja u autoričin talent.