KNJIŽNIČAR PREPORUČUJE

Ole Thorstensen, Raditi kako treba 

U medijima neprestano čitamo o tzv. STEM poslovima. Znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika – to su poslovi budućnosti. Onda negdje tamo, sporedno, možemo pročitati afirmativan, ali iznenađenim tonom napisan članak o nekoj tvrtki koja uspješno posluje radeći neko arhaično manualno zanimanje. Malo tko svoju budućnost vidi u nekom poslu koji podrazumijeva rad rukama i nošenje trliša.

Izd. Fraktura, Zagreb, 2020.
S norveškoga prevela
Anja Majnarić

Međutim, norveški stolar Ole Thorstensen napisao je knjigu koja vraća dignitet manualnom radu i osvješćuje nas da i dalje, usprkos svim tehnološkim čudima, ne možemo imati civilizaciju bez ljudi koji se njime bave. Majstori svih vrsta grade nam, renoviraju, popravljaju i održavaju kuće i ostale prostore kojima se koristimo. Ova knjiga, napisana na primjeru obnove jednog potkrovlja, pruža nam uvid u manualni rad iz perspektive onih koji se njime bave i odlično je štivo za sve kojima je dosta apstraktnih pojmova iz današnjega modernog svijeta.

Jere Bilan, Svjetionik — Zbirka priča Svjetionik literarni je prvijenac Jere Bilana.

Riječ je o kombinaciji starih narodnih običaja, enciklopediji življenja uz more, žive mašte i tek male kapi fantazije koja uvijek postoji kad promatramo morsko plavetnilo. More je tu samo okvir, ali jako važan jer bez njega život nije moguć. Važno je ne samo kao izvor hrane, nego i kao izvorna društvena mreža koja spaja cijeli svijet bez obzira na udaljenost. 

Izd. vlastita naklada,
Zadar, 2024.

Jere je svoje priče stavio u stvarni svijet, no negdje nešto malo dodao, negdje oduzeo, ponešto izmislio. Ali tko zapravo može reći da to sve zaista nije bilo tako? Tko može reći da ne postoji otok u Pašmanskom kanalu na koji su ljudi išli raditi djecu, i da je baš po tome dobio ime Grišnjak? Uostalom, u Jadranskome moru postoji rt koji nosi ime Smočiguzica. Po čemu je on dobio ime?

Svjetionik je stoga savršen simbol za Jerine priče, jer nas i one, kao svjetionici na moru, usmjeravaju prema onome što je u životu zaista važno.

Oliver Pötzsch, Krvnikova kći 

Njemački književnik Oliver Pötzsch izravni je potomak obitelji ­Kuisl. Nekad davno, zanimanje krvnika prenosilo se s oca na sina, pa su tako Kuislovi bili krvnici. Oliveru je to otkrila baka, a potom je na tavanu pokojnog ujaka našao dokumentaciju o toj strani obiteljske povijesti. I rodila se ideja za romane smještene u 17. stoljeće.

Izd. Znanje, Zagreb, 2018.
S njemačkoga prevela
Sabine Marić

Krvnikova kći prvi je roman u nizu o Jakobu Kuislu, krvniku iz Schongaua, maloga bavarskoga grada. To je vrijeme praznovjerja, neznanja i straha od svega što se ne može objasniti. A priprosti je narod u to vrije­me malo toga znao pa je straha bilo mnogo.

Krvnikova kći odlično je napisana, napeta povijesna priča koja lagano koketira s nadrealnim, što se savršeno uklapa u turobnu realnost života toga doba. Rečenice poput „Imao je 25 godina, a još uvijek je imao sve zube…“ jasno govore o kvaliteti života u to vrijeme.

Napetost se osjeća u cijelom romanu, a likovi su zanimljivi i dobro razrađeni.