Kako na sedlu ujahati u poeziju

Muškarci nemaju menstruaciju, osim kad pišu poeziju. Muškarci ne rađaju, osim kada rode zbirku poezije. Ujahavši Godinom konja, naizgled strogo složenom, dobrim dijelom glatko, ali i začudno i crnohumorno rimovanom poezijom, Boris Runjić ogoljuje svojom drugom zbirkom zenit vlastite pjesničke zrelosti. Možda i zato što je utrošio pola života u pisanje prve, sada već kultne 25:52, da bi potom otvorio sve što je ostalo neizgovoreno, a tiče se bolnih tema gašenja i nestajanja, urušavanja zvijezda, samo da bi jače svijet­lile, osjećaja formalno uokvirenog samo da bi iskočio iz vlastite kože, konjske zadihanosti pjesama koje treba čitati od početka prema kraju, galopirati njima.

Izd. Vuković&Runjić,
Zagreb, 2025.

 Runjić se bavi životom koliko i smrću, jeftinim sentimentima koliko i skupom spoznajom prolaznosti svega. Njegovi utjecaji podjednako su heksagrami istočnjačkih mudraca, davna poezija majstora poput Rumija, ali i hrvatskih modernista kao što su Pupačić ili Slamnig. Međutim, uspoređujući pjesnika s pjesnicima vrijeđamo njega i druge. Jedinstvena turobno-humorna pojava trubadura Runjića i njegova autentična ironija ne trpe prispodobe. Suviše je to izgrađen pjesnik, ne treba mu citat, tapšanje po ramenu, kao što ni njegova konja ne treba hraniti ružama kao što je navodno Aleksandar hranio svoga.

Runjić izvire iz šlagerske podloge svoga oca, slavnoga glazbenika, koju potom baca u tamu vlastitih podvodnih rijeka. Ne zaboravimo da je konj psihopomp, dolazi iz donjeg svijeta i sanjati ga može značiti smrt. I kad je neozbiljan, pjesnik se ne šali, što vidimo još u Ranjininu zborniku, gdje su prvi hrvatski pjesnici petrarkizirali „kao od šale“, da bi ustvari bili smrtno ozbiljni. Jer nije lako usporediti damu na prozoru s kobnim bije­lim jelenom što će vaše srce možda rastrgati parošcima vlastitih rogova.

Pred pjesnikom Runjićem i drugim dječacima usred nevine igre na plaži u izgubljenom raju djetinjstva, odjednom u stravi i ljepoti izroni sama – Venera. Njegovo je oko slikarsko, da ne kažemo povjesničarsko-umjetničko, potez mu je jasan čak i kada pada snijeg po moru, patetika, koterija i koketerija služe samo tome da olakšaju nepodnošljiv žal koji njegov konj poput sedla nosi od pjesme do pjesme. Smijeh je tu da ne bismo zaplakali, brblja se da nas ne proguta tišina, šarenilo je boja i slika samo da se lakše izgovori tužna istina svakog šlagera: nema više sigurnog djetinjstva, nismo više željena djeca, netko drugi živi u našem davnom stanu, nemirna mladost je prošla. Što god ona bila, makar pusto iščekivanje onoga što se treba dogoditi. Na kraju nam preostaje ukoričiti život, nekome za to treba „valiža“, a nekome će biti dovoljna zbirka.