Izabrano cvijeće dalmatinskih pjesnikinja

Etimologija grčke riječi anthologia doslovno znači – branje cvijeća. Njezino drugotno značenje koje danas uzimamo primarnim jest prikupljen i izabran izbor tekstova koje antologičaru daju potpunu slobodu jer je izbor vođen vlastitom prosudbom i ukusom te odabranom nakanom zbog koje antologija nastaje. Svaka antologija na osobit način čitateljima odražava i duh vremena u kojemu su prikupljeni tekstovi skupljeni unutar jedne cjelovite knjige te predstavljeni zainteresiranoj publici. Stoga, glede ukusa i izbora čitatelji i kritičari možda se neće baš u svem izboru slagati s individualnim vrijednosnom prosudbom priređivača antologije, no složit će se da ovakve knjige čuvaju od zaborava manje poznate ili gotovo izgubljene tekstove, pogotovo kada je riječ o antologijama koje prezentiraju pjesništvo ranijih razdoblja.

Ženski pjesnički rukopisi

„Izabrano cvijeće“ antologije Jadranskih sirena zov obuhvaća stotinjak pjesnikinja, od kasnoga baroknoga 17. stoljeća do naših suvremenica. Autorice antologije Hrvojka Mihanović-Salopek i Gordana Laco nastoje prezentirati izborom tekstova (koji je u ranijim razdobljima vrlo oskudan i teško dostupan) kako su pisale prve obrazovane žene, mahom plemkinje i bogate građanke, u „muškim“ antologijama često nezastupljene i manje vidljive, pa sve do današnjih pjesnikinja. Izbor se proteže od ugledne kotorske plemkinje, pjesnikinje Franice Bizanti Arnerić (Arneri), koja je život provela na Korčuli, do najmlađe pjesnikinje Eme Botica. Pred čitateljima se širi raspon tema, različitih stilova, različitih idioma hrvatskoga jezika kojima pišu odabrane autorice. Pregled i odabir pjesnikinja vođen je kronološkim ključem. Pjesnikinje i njihove opuse prate iscrpne biografske bilješke, što olakšava razumijevanje njihovih tekstova, kao i konteksta u kojemu su stvarale.

U Predgovoru antologiji Jadranskih sirena zov, koji je i omanja studija „ženskoga pjesništva“ kroz povijest hrvatske književnosti, Hrvojka Mihanović-Salopek, znanstvena savjetnica u Odsjeku za književnost Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, navodi razloge koji su je ponukali da kao istraživačica arhivske građe priredi izbor pjesnikinja iz Dalmacije od 18. stoljeća do danas. Prvi hrvatski rukopisi, pa i sporadično tiskom objavljeni stihovi pjesnikinja vidljivi su u kasnom 17. stoljeću, a izraženiji u 18. stoljeću. Stoga se antologija otvara izborom Dubrovkinja iz uglednih plemićkih obitelji: Marije Bettera-Dimitrović, Anice Bošković, Benedikte Gradić, Lukrecije Bogašinović Budmani.

Izd. DHK – Ogranak Split, Split, 2024.

Važno je podsjetiti da je odabir ovih pjesnikinja, iako je njihov opus skroman, važan kako bi se ispravio pomalo „iskrivljen“ povijesni pristup u portretiranju ranih autorica, tj. pjesnikinja. U gotovo mitologiziranom pjesništvu Dubrovačke Republike, posebice renesanse, obično se prednost pružala inspirativnoj muzi Cvijeti Zuzorić (čiji stihovi nisu sačuvani) i Mari Gučetić-Gundulić (Cvije­tinoj prijateljici, Gučetićevoj supruzi, koja je stala u njezinu obranu jednim tekstom na talijanskome jeziku). Imenovane dame imaginarne su sugovornice platonističkih dijaloga Nikole Vitova Gučetića, koje pored mora u ljetnikovcu u Trstenome razgovaraju o Dobroti i Ljepoti kao vrlinama. Povijest ih je obično stavljala u zatvoreni prostor dubrovačkih otmjenih književnih salona nasuprot pjesnicima koji su se okupljali u stilu talijanskih manirističkih akademija kao prva posve autonomna udruga pisaca, što je bila Akademija složnih (Dei Concordi), kako je predstavlja Slobodan Prosperov Novak.

Estetska i dokumentarna
vrijednost antologije

Odabrane pjesnikinje zastupljene u ovoj antologiji iza sebe su ostavile vidljiv trag, prijepise tekstova koji su sačuvani u rukopisima, poput stihova iz duhovne drame kotorskoga pjesnika Živa Bolice Kokoljića, u prijepisu Franice Bizanti Arneri. Izdvojeni su sačuvani spjevovi u rukopisu Marije Bettera-Dimitrović, Sedam Pjesanza o poglavitieh sedam blasieh dnevjeh priciste Bogorodize, prepjev Girolama Torniellija, te ulomci iz njezina prikazanja Muka Isukarstova, kao prepjev jedne dramske pjesme Pietra Metastasija. Posebno treba skrenuti pozornost na autorsku božićnu pastirsku eklogu Razgovor pastirski Lukrecije Bogašinović Budmani.

Uz ulomke pjesničkih tekstova, sastavljačice antologije odabirale su i faksimile rukopisa, što antologiji daje dodatnu dokumentarnu vrijednost. Izvor i uporište u autentičnim autografima (po mogućnosti) pronalazile su u privatnim obiteljskim arhivima kao što su rukopisna ostavština obitelji Bona, arhiv Arneri u Dubrovniku, arhiv obitelji Ostoić koji je pohranjen u Arhivskoj zbirci samostana Družbe Kćeri milosrđa sv. Frane u Blatu na Korčuli.

Prema uvodnim riječima Hrvojke Mihanović-Salopek, intencija je ove antologije „(…) sažeti, historijski presjek književnih prioriteta, individualnih estetskih opredjeljenja, kao i originalnih poetsko-jezičnih realizacija bez kojih bismo u poznavanju hrvatske književnosti bili siromašniji i zakinuti ako ih ne upoznamo.“  I dok se pjesnikinje s početka 18. stoljeća ne odvajaju od teme pobožnosti, petrarkistički oblikovanih pastorala kakve pišu Anica Bošković i Benedikta Gradić, pjesnikinje s kraja 18. i početka 19. stoljeća nadahnuće nalaze u romantičarskim ljubavnim temama. Ana Vidović bila je prva pjesnikinja koja je objavljivala i aktivno surađivala u preporodnim novinama Ante Kuzmanića Zora dalmatinska, objavljujući epske pjesme o nesretnim ljubavnicima. Suradnica u ovom časopisu bila je i Ana Vrdoljak, koja je Kuzmaniću slala uglavnom romantičarske domoljubne pjesme. Pisale su suvereno i na talijanskom jeziku, što je za obrazovane žene u Dalmaciji i Dubrovniku bilo uobičajeno. Primjerice, redovnica Ana Marija Maroević, rođena i umrla u Veneciji, pisala je mistične i religiozne sonete. Bila je to  pjesnička forma u kojoj su se do 20. stoljeća okušavali isključivo pjesnici, vrlo rijetko i pjesnikinje.

Jezične raznolikosti

Jezike na kojima pišu, hrvatski i talijanski, kao i odstupanja od neujednačene norme hrvatskoga jezika tijekom 19. stoljeća, kako u grafiji tako i u morfologiji, komentirala je suautorica antologije Gordana Laco. U filološkoj studiji O djelima hrvatskih pjesnikinja iz Dalmacije s jezičnog motrišta na antologijskim primjerima odabranih tekstova potvrdila je da su ti tekstovi jezikoslovna slika standardizacije hrvatskoga jezika. Izdvaja štokavsku književnu tradiciju dubrovačkih pjesnikinja iz 18. st., štokavsku ikavicu u Zori dalmatinskoj, prve pjesme tiskane gajicom u Dalmaciji (pjesme Ane Vidović) pa sve do dijalektalne raznolikosti suvremenih pjesnikinja.

Pjesnikinje ranoga 20. stoljeća obrazovane su intelektualke i umjetnice, svjesne europskih stilskih trendova koje pokušavaju slijediti. U antologiji je izbor pjesama književnice i glumice Božene Begović, prve predsjednice Društva hrvatskih književnica (1938–1941), pijanistice i pjesnikinje Marije Grazio, slikarice i pjesnikinje Cate Dujšin-Ribar. Pjesništvo ovih žena odiše apsolutnom individualnošću i senzualnošću.

Zainteresiranom čitatelju neće promaknuti izbor pjesama Vesne Parun, prve prave pjesnikinje profesijom i pjesničkim izrazom. Pjesništvo joj odiše ljubavlju i naglašenim vitalizmom nasuprot doživljenom ratu i ljudskim patnjama, u ranim zbirkama, te potpunim emotivnim doživljajem svijeta i bujnom metaforikom u zreloj pjesničkoj fazi. Takve pjesme nećemo pronaći u ovoj antologiji. U izboru Vesne Parun zanimljiv je način na koji su kolege pjesnici, antologičari, izabirali njezine stihove, izdvajajući iz njezinih brojnih zbirki one pjesme u kojima bujaju riječi i metaforičan stil. Neizostavna je svakako pjesma Ja tjeram krdo riječi: „Ja tjeram krdo riječi, / kudravo runo jesenje. / A sumrak zeleno ječi / i mlin žuboravo stenje.“ Odnosi se to na antologije Zvonimira Mrkonjića (Međaši, 2004) i Ante Stamaća (Antologija hrvatskoga pjesništva, 2007). Različit je pristup izboru kod Hrvojke Mihanović-Salopek i Gordane Laco, u kojemu je Vesna Parun predstavljena ljubavnim pjesmama – trima iz zbirke Crna maslina, koju je objavilo Društvo hrvatskih književnika 1955, te jednom pjesmom iz antologije Ane Horvat More mora iz 2014. 

Brojne suvremene pjesnikinje koje su podrijetlom iz južnih krajeva, odnosno Dalmacije, kako ih antologija i „ograničava“, uvrštene su u ovaj izbor. Izbor koji je pred čitateljem svakako je znak opstojnosti i raznolikosti hrvatskoga jezika kroz njegovu povijest jer poezija održava jezik živim. Također, ova antologija pokušava prezentirati mijene poetičkih smjerova, kako tradicionalnoga hrvatskog pjesništva tako i suvremenih strujanja.