Hirovita Sava i Kaštelanova lambreta

Zamjenom društvenih stanova u jesen 1958, preselili smo iz Splita u Zagreb, u jednu staru ulicu koja se zove Nova Ves. U našem novom susjedstvu uopće nije bilo nogometa, nego samo crkava, samostana, prebendarskih kurija i pokoja žureća sestra, časna opatica. Tata je nogomet ipak nastavio igrati, samo s nešto manjom lopticom i na potpuno drugom terenu. Zemljani teren na Marjanu zamijenio je stolnim, a na istoj takvoj podlozi zaigrao je i tenis. Pinpongirao je sa slikarom Mladenom Vežom u njegovu haustoru i s Dragutinom Horkićem u njegovu podrumu s ogromnim praznim bačvama u vili Omčikus na Okrugljaku. Ponekad bi se skupilo društvo pa se igralo i u dvorištu bivše radiostanice na Gornjem gradu. Kod Čede Price, koji se tada još nije okitio zavičajnim dodatkom „Plitvički“! Očevoj ekipi bilo je neshvatljivo, ali on nije volio igrati natjecateljski na poene, nego više onako – rekreacijski. Kako su poeni i pobjede drugima ipak bili važni, otac je zauvijek odustao od sportova s loptom i bilo kakvog natjecanja. Jedini sport koji je upražnjavao bilo je malo butterfly plivanja na Rabu i ponešto jedrenja s obitelji. No to je bilo puno kasnije, i to na moru, a ne na Savi, tako da to ne spada u ovu priču.

Slavka Pavić, „Ispod mosta“, 1971.

Sada kad živimo u ovako velikom gradu, moramo imati neko dobro prijevozno sredstvo. U Splitu smo imali dva odlična kopnena bicikla i jednu malu morsku barku. Ali sada smo se preselili u naš glavni grad, a biciklima se po njemu ne možeš samo tako vozat, jer on je ipak puno ozbiljniji grad od Splita! Na odlasku, najžalije mi je bilo rastati se s maminom zelenom specijalkom. Morali smo je ostaviti kod Slatke, jer ne bi ni stala s nama u uski kupe od ferate. Osim toga, mama se po Zagrebu više neće moći vozati onako golih ramena kao drska Splićanka. Svoja ramena sada mora pokriti jer će se zaposliti u strogoj zagrebačkoj kancelariji i zaozbiljno početi raditi. Sada će se u Splitu nastaviti golicati samo naša vrckasta Slatka. Ona je dovoljno drska s razgolićenim kao i s potpuno pokrivenim ramenima. Onakva zgodna, sigurno će se cijeli dan vozati na našoj bicikli oko svoje kuće. Producirat će se u svom kupaćem bikiniju gore-dolje uzduž Bijankinijeve i izazivati nepoznate muške prolaznike. Pedalirat će sigurno i do Bačvica, ako će bez mene ići sama na kupanje. Tko joj je kriv, bit će prepuštena sama sebi, jer ja se sada iz Zagreba ne mogu više o njoj brinuti. Sigurno će je opet salijetati oni njezini splitski fakini, pogotovo kad je vide takvu zgodnu na našoj francuskoj specijalki.

Napuštajući Grad, osim za specijalkom žalio sam i za Malom, s kojom se zbog žurbe nisam stigao ni oprostiti, kao i za svojom plišanom ložom u HNK. Takvu vrckastu curu vrtirepku, a ni takvo čarobno kazalište u Zagrebu sigurno više neću naći.

Kad smo stigli u Zagreb, brat i ja već smo narasli, tako da se mama za nas nije morala više toliko brinuti. Osim toga, s nama je doputovala i jedna Ana iz Dugopolja, sa zapuštenim platfusom, naša splitska kućna pomoćnica koju smo skraćeno zvali „sluškinja“. Ona nosi debele roza gaće koje joj dosežu sve do koljena, a gore i dolje stegnute su čvrstom gumilastikom. Na glavi nosi gnijezdo od seljačkih pletenica smotanih u krug. Ona Lovorka voli puno više nego mene i od milja ga zove „moj druščić“, na što sam ja malo ljubomoran. Svaki dan vodi ga u zagrebačko zabavište-obdanište u našem susjedstvu, koje se uopće ne zove tako, nego „vrtić“. A ne znam zašto, jer je potpuno u zatvorenom, bez imalo vrtnog zelenila, samo s jednom malom izbetoniranom terasicom. Lovorko se u njemu uopće ne zabavlja, kao što sam se ja u Splitu sa svojom kolegicom Malom! Zapravo, on uvijek nesretno plače kad ga ujutro Ana tamo ostavi, a jednom je otamo i pobjegao. Našao sam ga pred našom kućom kako sjedi na rubu trotoara i gorko plače. Kao i moja splitska Mala, neuspješno si je sam pokušavao zakopčati raskopčanu sandalu.

Zaboravio sam reć’ da smo u Splitu i našu barčicu morali prodati, jer iako je bila mala, kako s njom u Zagreb? Naravno da se ovdje njome ne može ploviti, jer ovdje više nema mora. Ono Panonsko odavno je iscurilo u Crno, a našem Jadranskome Mosor, a još više Velebit, ne daju da se razlije skroz do Zagreba. Što bismo mi onda ovdje s barkom? Na Savi se s njom nemreš normalno vozit, jer ti njezina voda ispod barke stalno nekam prema dole teče. Istina, iznad te zagrebačke Save nema onakvih iznenadnih nevera kao na Jadranskom moru pod Marjanom, ali ona je sama po sebi jako nepredvidiva i nestabilna. Jedanput smo je s tatom išli gledat odozgora sa Savskog mosta. Na njemu je već zauzeo mjesto i pecao jedan gradski ribar. S velike visine bacio je dolje tunju, ali preko nekakvog jako dugog štapa kakav nisam nikad vidio kod naših ribara u Splitu. On nam je sve lijepo objasnio. Rekao je kako savski vodeni „vodo-staj“ nikad ne staje, nego se stalno mijenja i tako iz dana u dan, svaki dan. Furt se nekam spušta pa onda izrone mali nepoznati otočići od šljunka, a posle se opet diže i voda za čas dođe do vrha nasipa. Na našem novom radiju Kosmaj čuo sam kako spikeri upozoravaju savske vodoplovce… „Sava Galdovo kod Siska…“ i onda k’o da ih ne čujemo, k’o ludi stalno ponavljaju neke brojeve, i to svaki broj – dvaput!

Neki put, al’ to je rijetko, kaže ribar, voda i prijeđe preko nasipa, što onda Zagrepčani zovu poplavom. Tako je! Pa znao sam! Kada naiđe takva velika Sava, sigurno može i malog kita Mesocetusa otplaviti skroz do Bologne ispod Slemena! Takva velika poplava jedne je godine i došla u Zagreb, ali nešto kasnije, kad sam ja već bio veliki. Sava se razlila po svojoj Savskoj i Martinovki i još puno dalje levo i desno. Oko poplavljenih kuća plivalo je puno smeća i vodenih riba, ali ovaj puta bez kita. Otišao sam to gledati s vrha nasipa, al’ ne savskog, jer taj je bio pod vodom. Popeo sam se na jedan drugi, željeznički, u Crnatkovoj ulici blizu Studentskog centra. Na Savskoj, ispod zelenog željeznog nadvožnjaka, milicajci su naslagali vreće s pijeskom. Ispod njih po tramvajskim šinama prema centru grada curila je mutna Sava. Vidio sam kak su se na Martinovki potopili i stradali jadni ljudi. Sjedili su na krovovima svojih kućica, mahali i čekali vojnike u plehnatim barkama, dok su oko njih između smeća plivale dvije krave! Da sam tada imao našu splitsku barčicu, i ja bih im pomogao!

* * *

Kao što sam rekao, za vozit mamu na njezin novi kancelarijski posao, za ići na Breg ili na Sleme (al’ ne na Savu!), ovdje u Zagrebu trebalo nam je neko novo, ali ne vodeno, nego kopneno prijevozno sredstvo. Jednog petka popodne na ulici ispod našeg balkona u Novoj Vesi, zatrubila je talijanska lambreta. Zaustavila se na trotoaru ispred otvorenog haustora naše zgrade. Njezin je motor dolje tiho mrmorio, ali reska truba prodrla je sve do vrha našeg stubišta. Dežurajući na uličnom prozoru, Lovorko i ja naginjali smo se kako bismo je vidjeli, ali bezuspješno, jer je bila preblizu kuće. Tata se odmah sjurio dolje, kao da je motoriziranoga gosta i očekivao. Ovaj karizmatični talijanski skuter uz njihovu još popularniju vespu, bio je 60-ih godina posvemašnji simbol, ikona nekakvog „slatkog života“. Premda je zamišljen kao jeftino prijevozno sredstvo dostupno svima, u Zagrebu su ga tada imali samo malobrojni sretnici. Tati ga je doveo pokazati jedan njegov poznati pjesnik. I on se zvao Jure i bio je isto dosta duboka glasa, ali to nije bio onaj pjesnik nogometaš s Bačvica, nego jedan sasvim novi – zagrebački! Tata je iza Jure oprezno prekoračio sic i zajahao skuter. Kao djevojka mladića, obujmio je pjesnika rukama oko pasa, pa su brzo odmaglili iz našeg vidokruga prema Zvijezdi. Kad se vratio, oduševljeno nam je pričao kako su jurili sve do Mihaljevca i natrag. Objašnjavao je kako Jure juri k’o lud, naginje se u zavojima i naglo koči kad se zaustavlja. Ako tako nastavi, tata vrti glavom, mogao bi se negdje i slupati. Ipak, priznaje, vožnja mu se jako svidjela. Odmah je nagovorio mamu da i oni kupe nešto takvo, praktično za vozit se po gradu.

Nakon koji dan, mislim odmah u drugi petak, pred našom kućom ponovno je zagrmjelo, ali sada onako – baš muški. Ovaj put bio je to teški njemački motor. Netko je mojima doveo pokazati crni BMW motorkotač s bočnom Ardly lađicom prikolicom iz 1933. godine. Izgledao je točno kao motori u kojima su se u filmovima vozili naši zavojevači, zloglasni ratni zločinci. Razni opasni oficirski fireri u uniformama s njemačkim kacigama za uši i avijatičarskim naočalama na glavi.

Za ovu motociklističku priliku mama je odjenula bijelu košulju s pokrivenim ramenima, ali s izazovno zafrknutim rukavima i čvorom na pupku. Dolje je navukla uske plave hlače do malo ispod koljena, a kosu je zamotala svilenim rupcem. Sve kao zavodljive dive u „slatkom životu“ iz talijanskih filmova. Jedva se uvukla u usku prikolicu nalik „moto-torpedu“ s vlastitim trećim kotačem, koji je pod njom poskakivao. Tata je isto zafrknuo, ali samo jednu nogavicu, onako kako se to obično radi zbog lanca na biciklu. Gadno dimeći iza sebe, ostavili su prodavatelja pred kućom i odjurili prema Zvijezdi. Do Mihaljevca nisu išli, da se ovaj ne zabrine. Napravili su krug spustivši se niz Medvedgradsku do Gliptoteke i onda se uz Kapelicu vratili natrag do našeg haustora. Vožnja u klimavoj prikolici u kojoj „strašno puše na glavu“, mami se nikako nije svidjela. Osim toga, tata je primijetio da „na motorkotaču malo curi ulje“. To bi moglo značiti da mu je napuknuo blok motora, zaključio je, pa se od kupnje odmah sporazumno odustalo. U ponedjeljak je tata bez ikakve najave otišao u Auto Hrvatsku i u tajnosti nam naručio novog novcatog svijetloplavog privatnog fiću.