Uspješan nastavak uhodanim putom

Svima koji, i ovlaš, prate hrvatsko kazalište vjerojatno je poznata sasvim osobita pozicija koju u njoj zauzima Miro Gavran. Dramatičar, komediograf, ali i organizator kazališnog i kulturnog života, Gavran je kroz svoje kazalište, koje već godinama vodi zajedno sa suprugom Mladenom, izgradio bogat repertoar, kalendar gostovanja i prepoznatljivost u sredinama od metropolitanskog Zagreba do malih mjesta.

Mia, supruga, u interpretaciji Vesne Ravenšćak Berger najuvjerljiviji je lik / Snimio Davorin Višnjić

Osim u njegovom i drugim hrvatskim kazalištima, Gavranovi se tekstovi za kazalište prevode i postavljaju u brojnim drugim državama, a u njegovu opusu, koji sadrži različite žanrove, svakako su najpopularnije i najizvođenije komedije. Jedna od njih, Zabranjeno smijanje, još je 2004. dobila nacionalnu Nagradu Marin Držić, koja se dodjeljuje za dramski tekst. Od tada je više puta igrana i premijerno izvođena u nizu država te adaptirana za film (2012, redatelj Davor Žmegač), a novu je hrvatsku premijeru ostvarilo Gavranovo kazalište u svom stalnom zagrebačkom „domu“, Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog.

Zabranjeno smijanje temelji se na jednoj od najstarijih komičkih situacija, ljubavnom trokutu. Boris je, naime, između žene i ljubavnice. Ljubavnica Nina i supruga Mia, pri tome, kako to već obično biva, znaju jedna za drugu, a Boris, stiješnjen i uplašen, pokušava održati status quo u odnosima, što nijednoj od dviju žena naoko ne odgovara. Ili možda ipak? Gavran upravo na toj mogućnosti, na ideji da ljubavni trokut treba izvrnuti naglavce i poigrati se uobičajenim nesporazumima i frustracijama koje ta situacija izaziva, gradi svoju komiku. Ispostavit će se da Miji zapravo odgovara Ninina pozicija ljubavnice, odnosi će se tijekom predstave preokrenuti nekoliko puta, zaplesti i rasplesti, sve kako bi se sve promijenilo, a da se zapravo ne promijeni ništa. Izvorišta Zabranjenog smijanja utoliko se mogu tražiti u bezbrojnim djelima starih francuskih majstora zanata vodvilja poput Sardoua ili Labichea, ali i djelima njihovih bulevarskih nasljednika predvođenih Feydeauom, pa sve do filmskog sitcoma, situacijske komedije, koja je prevladavajuća u Gavranovom tekstu, koji se zbijenošću likova i koncentracijom dramske radnje ipak udaljava od starijih pariških prethodnika.

Režija Mladene Gavran nenametljiva je, koristi se rješenjima koja su očekivana i tečna, prizore oblikuje u glumačkim naglascima, s osobitim osjećajem za prirodnost mizanscene i tečnost teksta. Vidljivo je to u svakom prizoru, odvijao se on u muzeju ili obiteljskom stanu, na obali Save ili u Nininoj ordinaciji (ona je, naime, psihologinja, zaposlena u bračnom savjetovalištu). Okvir se postavlja jednostavnim scenografskim rješenjima (Ivan Ivan), čiji su najvažniji elementi višefunkcionalni paravani (zasigurno i u službi očekivanih čestih gostovanja), koji ipak ne zapadaju samo u ilustraciju, nego uspijevaju postići i određenu izražajnost (poput karikiranja apstraktne umjetnosti u naznačivanju muzejskih izložaka). Osim tog okvira, vizualni elementi scene svedeni su na funkcionalni minimum, kostimi (Đurđa Janeš) obavljaju svrhu, uz tek blage naznake ironije u rješenjima Borisovih nezgrapnih i očito demodiranih kombinacija. Sve to, osim jasne orijentacije prema funkcionalnosti i mobilnosti produkcije, omogućuje i otvaranje prostora glumcima za kreaciju likova i snalaženje u komičarskom fahu.

Mia, supruga, u interpretaciji Vesne Ravenšćak Berger najuvjerljiviji je lik. Radi se o ženi koja je odavno izgubila iluzije i pretvaranje kako je sve u redu služi joj kako bi istovremeno za sebe izvukla najbolju poziciju, ali i prikrila činjenicu da i sama ima „putra na glavi“. Vesna Ravenšćak Berger takvu je karakterizaciju odlično iskoristila, poigravajući se stalno rubovima zlobe i prepredenosti, koja ni u jednom trenutku ne prelazi u čistu malicioznost, iako joj je vrlo blizu. Danijela Evđenić kao Nina, ljubavnica i psihologinja, prelazi karakterizacijski luk od početne odlučnosti kako „sve ovo više nema smisla“, preko zbunjenosti obratom u kojem bi trebala istovremeno biti terapeutkinja paru u čiji je odnos ušla kao muževa ljubavnica, ali i zadržati taj potonji status protiv svoje volje, do konačnog „hvatanja konaca“. Danijela Evđenić u tome se snalazila neujednačeno, bivajući ponekad pretjerano naivna u interpretacijama, no ipak uspijevajući postići nijansiranje i izgraditi lik, koji ima potencijala za rast u repriznim izvedbama. Konačno, Boris Berislava Tomičića najnaivniji je, stoga i najjednostavniji lik, koji se tijekom izvedbe najmanje pomiče. Zato je i Tomičić imao najmanje prostora za složeniju kreaciju, što je vidljivo i u interpretacijama ponekad slabijima od njegovih kolegica na sceni.

Ukratko, sa Zabranjenim smijanjem, Teatar Gavran sretno je nastavio uhodanim i pouzdanim uspješnim putom.