Kombinacija povijesti i kazališta za djecu

U Gradskom su se kazalištu Trešnja u protekla dva mjeseca zaredala premijerna izvođenja dramatizacija tekstova Hrvoja Hitreca. U prosincu prošle godine Rene Medvešek postavlja Smogovce, a Zoran Mužić s Tomislavom i Adrianom taj niz nastavlja i u ovoj kalendarskoj godini, čime se Trešnja ujedno pridružila obilježavanju 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva. Tomislava i Adrianu Hitrec je prvi put objavio još 1993. kao prozno djelo namijenjeno djeci i mladima. Kroz ljubavnu priču o hrvatskom kraljeviću Tomislavu i djevojci Adriani aktualizira se razdoblje hrvatske povijesti o kojem se ne zna mnogo pouzdanih podataka, ali je upisano u kolektivnu svijest kao važno, pomalo i mitsko.

Predstava Tomislav i Adriana prikazuje anegdotu iz života povijesne hrvatske ličnosti i publici ju približava kroz priču o ljubavi i sudbini / Snimio Bojan-Haron Markičević

Apstraktni i realistični vizualni aspekti predstave skladno surađuju. Kostimi koje potpisuje Tea Bašić Erceg odišu zaigranošću, a da se pritom ne žrtvuje povijesna preciznost i karakteristična srednjovjekovna silueta čija dinamičnost dolazi do izražaja ispred plošne scenografske podloge. Crno-bijeli dvodimenzionalni kontrapunkt šarenim i slojevitim kostimima idejno je zanimljivo scenografsko rješenje Dinke Jeričević koje dozvoljava prisutnost velikog broja elemenata bez osjećaja natrpanosti.

Ipak, takav prikaz dalmatinskog krša samo u nekim scenama nedvojbeno podsjeća na padine Kozjaka dok u drugima pomalo nalikuje na ledenjački pejzaž s rimskim ostacima. Autentičnosti prostora i vremena doprinosi i promišljeno korištenje glazbe. Kombiniranjem zborskog pjevanja, u izvedbi Akademskog zbora zagrebačkog Filozofskog fakulteta Concordia discors, i magijskih ambijentalnih zvukova autor glazbe Radovan Ruždjak upotpunjuje srednjovjekovni doživljaj. Dinamiku predstave narušenu dugim i praznim scenskim promjenama spašava brz i čist scenski pokret za kojeg je također zaslužan Ruždjak.

Režijski kôd ne zapada u bajkovitost ni stiliziranost pa ni glumački ostvaraji ne nalikuju na karikature već pokretom i izrazom prate pučki ili plemićki status likova. Matija Čigir i Lucija Rukavina nadopunjuju se u ulogama Tomislava i Adriane, dok Krunoslav Klobučar kao autoritativni knez Muncimir predstavlja dostojnu protutežu njihovoj mladenačkoj energiji. Hrvoje Barišić u ulozi prizemnog Kliska i Radovan Ruždjak kao Marduk zajedno s Silvijem Mumelašem i Tamarom Vrdoljak, Adrianinim roditeljima Grgurom i Marušom, doprinose razradi odnosa među društvenim slojevima i donose humor.

Tomislav i Adriana jedina je predstava na repertoaru Trešnje za koju predviđena dobna skupina nije navedena. I doista, za koga Mužić postavlja ovu romansiranu povijesnu priču, teško je razlučiti. U programskoj knjižici navedeno je jedino da se radi o „dram(i) za djecu i mladež“, no time se ne pojašnjava mnogo. S jedne strane, oblikovanje zvuka i svjetla izrazito su poticajni za dječju imaginaciju, a likovi govorom bliskom nižem uzrastu i kod najmlađe publike izazivaju reakciju te zadržavaju njihovu pažnju. Nasuprot tomu, uzvišeni ton i na trenutke molitveno stihovani govor razumljiv je samo starijem dijelu publike koji će onom mlađem morati pojasniti i tko su pretorijanci, što su silnice, kakvo je to slavensko pismo te prevesti pokoji izraz s latinskog.

Plasiranje političkih poruka kroz kazalište za djecu nije novost. No, pitanje načina i prikladnosti ostaje duž cijelog spektra. Posegnemo li ponovno za programskom knjižicom, u zaključnoj rečenici opisa predstave stoji: „Na nenametljiv način djeci i mladeži (ponovno oni) postaju bliske tadašnje prilike u Hrvatskoj, odnosi i običaji, svagdanji život“. Nenametljivost u drami otprilike je jednako evidentna kao i ova suptilna intervencija u citat. To zorno prikazuje scena prvog susreta Tomislava i Adriane. Ona ga znatiželjno upita je li ikada nekoga ubio. Naravno da jest, ali časno, odgovara. Time je odgojno-obrazovni aspekt u svakom  slučaju ostvaren, no pitanje je je li prikladan?

Predstava Tomislav i Adriana prikazuje anegdotu iz života povijesne hrvatske ličnosti i publici je približava kroz priču o ljubavi i sudbini. Ambiciozna kombinacija nacionalne povijesti i kazališta za djecu, unatoč vizualnoj i izvedbenoj kvaliteti, zbog toga što nedosljedno vodi računa o senzibilitetu mlađe publike na jezičnoj i dramaturškoj razini, ostaje ne sasvim uravnotežen kazališni projekt.