Katastrofa, to smo mi

Posljednjih nekoliko godina drame Ivora Martinića traže čim manju scenu. Bilo da progovaraju o paru koji analizira vlastiti prekid u Bilo bi šteta da biljke krepaju (TeatruM, T25 i KunstTeatar, 2019), bilo da su za obiteljskim stolom kojeg se napušta trajno ili privremeno u Dobro je dok umiremo po redu (Zagrebačko kazalište mladih, 2019), bilo da je riječ o motivskom revivalu s Bilo bi šteta to ne obaviti danas (T25, Punctum i KunstTeatar, 2025). Protagonisti su iščašeni, sigurni u šutnji i banalnostima svakodnevice, zatvoreni. Istinski sukob tinja negdje u pozadini. Eksplozije nema. Jer ako netko i treba nešto reći da bi izgurao stvar do kraja, njega uglavnom nema. O njemu govori drugi, nerijetko mu zamjerajući.

Doris Šarić Kukuljica sugestivno, snažno i s humorom oblikuje majku / Snimio Marko Ercegović

Drama Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute nastaje u okviru Bijenalnog rezidencijalnog programa ZKM-a za afirmirane hrvatske dramske pisce. Nastavak je komornije faze Martinićeva stvaralaštva. Nema mnogo scena s više likova. Kad su svi prisutni, nalik su krupnom kadru, zamrznutoj slici zajedništva. Obitelji pred nama prijeti oluja, no prijeti im i mogućnost izbora. U poplavi najavljivanih katastrofa sljedeća je nuklearna pa otac i majka preko apsurdnog formulara moraju odlučiti koje od troje djece spasiti jer atomskih skloništa nema dovoljno. U distopijskoj melodrami za kuhinjskim stolom sukob nastupa odmah. Sina koji dolazi poput furije zanima samo jedno, jesu li ispunili formular. Ne miri se sa svime što mu majka na račun toga istresa u brk, no zato su tu otac i sestra, član obitelji koji umiruje i povezuje, zatopljuje odnose. Ništa se posebno ni veliko ne događa u takvoj apsurdnosti malograđanskog života.

Redatelj Aleksandar Švabić otvara predstavu na Sceni Miško Polanec s veselom obitelji na vratima koja pjeva: „Umrijet ćemo danas svi, ne znamo kada i ne znamo gdje“. Humor, koji će redatelj provlačiti kroz trenutke šutnje u predstavi, dinamizirat će radnju, ali i učiniti da se sve prijeteće katastrofe mogu rasplinuti s nešto ležanja na suncu i pucketanja bombona. Uostalom, kad sve oko nas prijeti, isijava, razara, od mobitela i klime, do hrane, ni obiteljsko gnijezdo više nije sigurno jer djeca u ovoj drami zapravo ostaju djeca. Postavljaju banalna pitanja i iznenađuju ih rafalni odgovori. Mjere vrijednost vlastitim metrom, kao što i roditelji na isti način mjere vlastitu sporost i nebitnost. Kuhinja u retro pastelnoj scenografiji Matije Blaškovića djeluje napuštenom, pojačavajući tako sveprisutan dojam vremena koje je stalo kad su djeca otišla. Kada obitelj spusti verbalne noževe, olakšanje predstavljaju rasprave o novom krovu i svemu što još treba napraviti. Katastrofa koja stalno prijeti izvana u samom je čovjeku. Bili smo normalna obitelj, izgovorit će sin za kuhinjskim stolom, dok se najmlađi od nas nije rodio. Njega ni nema na sceni, od djetinjstva je vječno depresivan, a za oluju ga je toliko briga da ju je pijan prespavao.

Mnoštvo je glumačke zaigranosti uneseno u Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute, ali i podrugivanja kaosu u kojem živimo. Doris Šarić Kukuljica sugestivno, snažno i s humorom oblikuje majku. Ona je britka i ranjiva, zaštitnički nastrojena prema najslabijem, ali bez imalo poštede za „pametnog“ i „uspješnog“. Suviše brižna, nipošto spremna za separaciju. Otac Sretena Mokrovića prije svega je poslušan, blag, onaj koji ide linijom manjeg otpora, nasmijava čitanjem viceva i manevriranjem s pokućstvom u oluji. Sin koji traži više Luke Kneza stavlja karte na stol te suočava obitelj s njezinim pukotinama. Zrelost Petre Svrtan kao sestre liječnice podcrtava nježni podtekst predstave – koliko god bila disfunkcionalna i blesava ta obitelj, ona je njezina. Nalik je starome krovu o kojem vole raspravljati. Dovoljno čvrsta da izdrži jači nalet vjetra, dovoljno krhka da je izmicanje jedne kupe trajno ošteti.

Nema značajnih obrata ni istinskog konflikta. Dok vijesti postaju isključivo crna kronika, a odnosi moći munjevito se preslaguju, svijet kakav poznajemo tako se fino i lagano raspada. Kazalište ga pomalo paradoksalno svodi na jednu sobu i u njoj tinjajući sukob. Ništa spektakularno, ništa bitno. S dovoljno dugim šutnjama da nam barem naoko bude posve ugodno.