I virtuoznost može dosaditi

Dosljedna svojim riječima, Dubravka Vrgoč već je u svome prvom mandatu na čelu riječkog Zajca dovela na scenu komad koji otvara interakciju između grada i njegove središnje kazališne kuće. Najavljeni „dijalog“ tako je započet scenskom adaptacijom autobiografskog romana Nigdje, niotkuda Bekima Sejranovića, koji je dobar dio svojih formativnih godina proveo upravo u gradu rocka. Istoimena predstava, ostvarena u koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Splitu, temelji se na radikalnoj, no izrazito uspješnoj dramatizaciji slovenskog pisca i dramaturga Gorana Vojnovića, koja odiše duhom romana i postavlja u naraciju tek onoliko reda koliko je potrebno da se kaotičnost napisanih riječi pretoči na scenu. Ipak, unatoč brojnim pomno razrađenim i zanimljivim dosjetkama te nekim vrhunskim glumačkim ostvarenjima, nova predstava na Zajčevom dramskom repertoaru od isprekidanog, a opet ugodnog Sejranovićeva pripovijedanja dovodi na scenu jednako fragmentiranu, no značajno manje dopadljivu dramsku igru.

Zrelijeg Bekima tumači Leon Lučev, nedvojbeno najslabija karika cijeloga glumačkog ansambla  / Snimio Dražen Šokčević

Pod režijskom palicom Ivice Buljana, predstava Nigdje, niotkuda stvorena je s jasnim vizualnim identitetom, u kojem se scena – bez obzira na statičnost scenografije Aleksandra Denića – dinamično širi, sužava i prilagođava scenskoj radnji, dok posebna kombinacija različitih kazališnih jezika (od glumačkog realizma pa sve do koreografiranih i vokalno-instrumentalnih izvedbi) pomiče granice ustaljenih dramskih rodova i prelazi u teritorij eksperimentalnog teatra – još jedan od najavljenih ciljeva tandema Vrgoč–Buljan. Buljanova režija orkestrira cijeli niz scenskih sastavnica te nastoji maksimalno iskoristiti svaki atom tog šarolikog prostora, uspijevajući prikazati čak tri ambijenta – pritom ključnu ulogu igraju kostimi Ane Savić-Gecan, dizajn svjetla Sonde Trinajst, glazba Mitje Vrhovnika-Smrekara i videoprojekcije Toni Soprano Meneglejte.

Na sceni Nigdje, niotkuda nema čega nema. Tko traži vrhunska glumačka ostvarenja, moći će se usredotočiti na paletu likova koji postepeno oblikuju Bekimovu osobnost, dok će gledatelji željni vizualno poticajnih performansa pronaći pravu poslasticu u dinamičnom odnosu glumaca sa scenskim prostorom, a ljubitelji Sejranovićevog romana vjerojatno će cijeniti Vojnovićev trud u očuvanju integriteta izvornika. Uistinu, takvoj maksimalističkoj sceni jedino što fali jest – smisao za mjeru. U silnom trudu da spoji u jedan jedini kontinuum sva iskustva koja su označila Bekimov život, Buljanova režija naposljetku stvara zamršen metež u kojem se više ne prepoznaje središnja os, dok junakovo iskustvo nadjačavaju ona sporednih likova. Ritam s početka predstave postepeno se gasi te na kraju, baš kad je najpotrebniji, posustaje.

Održavanju ritma nikako ne pridonosi ni podjela glavnog junaka na dvije ličnosti gotovo podjednako slabo prikazane u glumačkim interpretacijama. U ulozi mladog Bekima nevješto se snašao Tarik Žižak, ne uspijevajući se izboriti za svoje „mjesto“ dovoljno čvrstim i snažnim scenskim bivanjem. Ipak, Žižakov Bekim znatno je karizmatičniji i konzistentniji od njegove zrelije varijante te bi, uz pokoju izmjenu i nešto energičnijim nastupom, zasigurno uspio solidno utjeloviti razvitak glavnog junaka. Zrelijeg Bekima tumači Leon Lučev, nedvojbeno najslabija karika cijelog glumačkog ansambla. Lučevljeva razočaravajuća, plitka interpretacija (izuzev blago uspješnijeg finala), puna pogrešaka i nedovoljno uvjerljiva, djeluje tek kao ukras cjelokupnoj scenskoj radnji te je i samim time potpuno suvišna. Srećom, sveukupni dojam predstave spašavaju zbilja pohvalne izvedbe ostatka glumačke ekipe, među kojima se ističe briljantna Nives Ivanković, čija izvedba zasjenjuje Žižaka i Lučeva u interakcijama njezinih i njihovih likova. Ostale uloge gotovo bez greške tumače Aleksandra Stojaković Olenjuk, Romina Tonković, Zoran Prodanović Prlja, Petar Baljak, Jelena Lopatić, Deni Sanković, Ana Vilenica, Damir Orlić, Dražen Mikulić i Nika Grbelja.

Nigdje, niotkuda igra je virtuoznosti – sveobuhvatna Buljanova režija, koja se služi svim sastavnicama scene, iziskuje od glumaca određenu elastičnost i sposobnost brze prilagodbe različitim kazališnim jezicima, a razrađenost scenskog prostora ukazuje na dramski potencijal audiovizualne strukture predstave. No, kao što sama predstava dokazuje, interes gledatelja što ga virtuoznost iznenada privuče može jednakom brzinom uvenuti, otkrivajući tek nerazgovijetan skup različitih jezika. Naposljetku, nije jasno što točno gledatelj iz svega toga može izvući, je li to težina Bekimova postojanja, šarm ljudi koje susreće, turbulentnost tog vremena ili možda jednostavno
– ništa.