Čovjek koji se želio svima svidjeti

Drama Filantrop oskarovca Christophera Hamptona poznatog po brojnim filmskim scenarijima i kazališnim komadima, praizvedena 1970. u Londonu, bavi se, idejno suprotno Molièreovu Mizantropu, likom sveučilišnog profesora, filologa, koji se svima pokušava svidjeti i sve razumjeti, premda to čini na posve pogrešno motiviran i izveden, groteskno smiješan način.

Gradaciju emocija koje izaziva Filipovo nenamjerno destruktivno
ponašanje Janko Popović Volarić izgradio je uvjerljivo i točno  / Snimio Marijan Marinović

„Buržujska drama“, kako je sam Hampton naziva, tematizira društvo u kojemu živimo, danas i više nego u doba nastanka teksta – samodostatne, izolirane pojedince koji ne moraju previše mariti za vanjski svijet; vijesti o ubojstvima premijera i članova vlade dopiru izvana kao žamor. Njihove filološke, znanstvene, seksualne, traumatske, bilo kakve preokupacije jedini su svijet u kojemu žive.

Darko Lukić adaptirao je dramu u suvremeni hrvatski kontekst, i to manjim intervencijama u imenima, dok je režija slijedila mizanscenom tekst u interijer sobe sveučilišnog profesora Filipa, filantropa. Idejno ga je scenografski, vrlo uspjelo, premda premaštovito i preinventivno za stan čovjeka poput Filipa, opremio Saša Šekoranja.

Filip, profesor filologije koji uživa u anagramima, zaručen je s djevojkom koja mu uopće ne odgovara, ali bi u suprotnome bio osamljen i ne želi je povrijediti. Za svakoga pokušava naći lijepu riječ iz jednostavnog razloga što se svega i svakoga boji. Osjeća stalnu jezu prema životu koju nastoji prebroditi kontinuiranim pokušajima da se svidi i prilagodi. Gotovo prisilna nekonfliktnost postaje dijelom njegova ponašanja i karaktera. Suprotno dosadašnjim postavljanjima ove drame izvan Hrvatske, Filip Janka Popovića Volarića više je tjeskoban, bojažljiv, nesiguran i neodlučan negoli iritantan. Iritacija izbija ispod slojeva svega navedenog, kroz upravo groteskno neshvaćanje i odbijanje stvarnosti te prisilnu pomirljivost i ljubaznost. Gradaciju emocija koje izaziva Filipovo nenamjerno destruktivno ponašanje Janko Popović Volarić izgradio je uvjerljivo i točno.

Nika Lasić kao Filipova zaručnica Franka kreirala je ulogu racionalne i odrješite mlade žene koja nema previše dodirnih točaka sa zaručnikom. Emil, Filipov kolega i prijatelj Bojana Beribake, vrlo je pitak i britko iritantan sarkastični profesor, s tek ponekom oscilacijom u glumi. U sličnoj maniri lice gradi i Siniša Popović kao Balaban, no s nešto manje punine i jačine u nijansiranju osobina lika, a Marija Šegvić stvorila je zanimljivu masku nedostupnosti i emotivne blokiranosti svome licu – u djetinjstvu silovana od strica, njezina Minja sada ide po zabavama i na neki način siluje druge – uvlači se u krevete, potom odlazi, ali bez ikakve romantike, a sve zato, jednako kao i filantrop Filip, da ne bude osamljena.

Elizabeta, „žena koja šuti“ Glorije Šoletić, na sceni je bila vrlo efektna i izvedbeno zanimljiva. Platinasta, prenaglašeno našminkana plavuša velikih silikonskih usnica igrala je kroz šutnju, no premda je tekst prilagođen za hrvatsku stvarnost, mislim da „žena koja šuti“ iz fakultetskih, makar i snobovskih, krugova ne bi tako izgledala.

Student Puškin Filipa Radoša mladenački je otvorio komad, i teatralnim samoubojstvom načeo prvi u nizu kratkih režijskih rezova koji otvaraju prostor nehumanim reakcijama ostalih lica na samoubojstvo.

Branko Ivanda nenametljivo je ali vješto izrežirao vrlo dobro napisan komad, s nosivim glavnim licem, jako dobro interpretiranim, koje, premda uvjerljivo glumački najbolje u predstavi, samo dodatno naglašava površnu brutalnost i ispraznost života koje svi, naročito Filipovi kolege, vode.