Cooneyjevski manirizam

Vajk Szente mađarski je glumac, redatelj i autor s jasnim žanrovskim iskustvom popularnog kanona koji prožima anglofonu kulturu 20. stoljeća: elegantna satira P. G. Wodehousea, slojevita intriga Agathe Christie, društveno-politički apsurd Montyja Pythona te autotematična sentimentalnost i ekscesivnost larger-than-life brodvejskih produkcija.

Jedan od stupova te kulture je i Szenteov uzor, dramatičar Ray Cooney. Vješto crpeći iz pučke tradicije i farsičnosti londonskih Rix/Whitehall produkcija 1950-ih i 60-ih, Cooney oko svakodnevnih situacija plete mrežu nesporazuma koji generiraju posve nevjerojatne zaplete i tako sudara svjetove čija urnebesna ukrštenost vodi u katastrofu koju središnji lik, u tu mrežu sve intenzivnije upleten kako drama odmiče, očajnički pokušava odgoditi.

Ronald Žlabur kao Simon uspješno crpi iz iskustva (Muke po Iveku), ali on uvjetno
i ima najviše slobode da svoju kreaciju apstraktnog mladog ljubavnika sâm oblikuje / Snimila Ines Novković

Momačka večer točno je takva, što joj je vjerojatno jedina i najveća mana. U njoj ne postoji ništa pučko u kontekstu u kojem se našla – ona je model. Njezina lica postoje, ali negdje drugdje.

Scenografija Balásza Horesnyija i kostimi Mirjane Zagorec koketiraju s pretencioznošću i usiljenom grandioznošću suvremenog svijeta u kojem sve mora biti luksuzno. Reality, natjecanje i pompa ekstravagantno osmišljenih persona u čijem je središtu brza lova – to je Szenteov pogodak u sridu na kojem počiva niz komičnih situacija. Međutim, uslijed opće nedorečenosti u lokalnom kontekstu, karakterizacija likova varira ovisno o glumačkom iskustvu, a akutna polemika s pojmom „globalizacije“ i modelom farse izostaje.

Ronald Žlabur kao Simon uspješno crpi iz iskustva (Muke po Iveku), ali on uvjetno i ima najviše slobode da svoju kreaciju apstraktnog mladog ljubavnika sâm oblikuje. Ostali nisu takve sreće pa stoga neki od njih podliježu opasnostima uvjetnog igranja onoga što smatraju „tipičnim“, a što je zapravo vrlo nesvodivo i pojedinačno onda kada se dubinski razrađuje (u tome i jest čar pučke komedije).

Kod Szentea je igranje uloga doneseno kao ključna, multidimenzionalna tema, no ipak postoji opasnost od interpretiranja nacrta „tipova“. Solidni Tara Thaller i Matija Kačan početno su bljedunjavi u ulogama praznoglave starlete i one-track-mind prijatelja, što kasnije glumački nadoknađuju, ali bilo bi sretnije takve interpretativne anemije uopće nema. Nešto je uspješnija Ružica Maurus kao Daisy, ali je silom neprilika, zbog nedostatka režijske pažnje, zanemarena u pozadini tamo gdje bi s lakoćom mogla osvajati prizore. Slično je i s policajkom Sullivan, koju karakterizacija ostavlja na cjedilu. Ozbiljan i nemjerljivo ugodan pjevački glas Marije Jerneić kojem naprosto nema zamjerke nažalost uopće ne pristaje kontekstu u kojem se koristi (da, može se biti i predobar u nečemu!) i tuče se nemilice (i bez neke očite namjere) s idejom farsičnog.

S druge strane, Zlatko Ožbolt kao Mr. Wat vješto i suvereno koristi ono malo apsurda što mu je ponuđeno, a Roko Sikavica toliko je apsolvirao svog vratara da s lakoćom ostaje u sjećanju kao autentična pojava. Briljira Damir Lončar, glumac s bogatim iskustvom pučkosti komičnog, kao no-nonsense snagator Bob, a parira mu odlična Nera Stipičević kao Simonova zaručnica Mona, koja ovdje fantastično prilagodljivo igra s drugima. Do izražaja također dolazi Igor Mešin, koji je sasvim prisvojio slojevitu ulogu Velečasnog.

Pohvalna je suvremenost Komedijine suradnje. Međutim, postavlja se pitanje dobiva li publika uvid u suvremenu mađarsku dramu ili u Szenteovo poznavanje Cooneyja? Cooney je oblikovao prototip moderne farse, ali se kultura britanskih sitcoma i holivudskih blockbustera još uvijek ne može smatrati lokalnom. Jedino što farsičnu trivijalnost spašava od potpune nepamtljivosti jest njezino ukorjenjivanje u nešto sasvim lokalno. Dokaz tome su izleti Ronalda Žlabura (pri ulasku u sobu pjevuši nešto nalik kafanskom turbofolku, kasnije spominje Bananko) koji su simptomatični koliko i neprimjereni.

U cooneyjevskoj maniri, Komedija je publici ponudila još jednu dobru, podnošljivu, na trenutke veoma zabavnu, ali i dvostruko neoriginalnu produkciju. Možda se upravo zbog toga u drugom dijelu predstave, onda kada publika ne bi smjela disati od smijeha i kada bi se rasplet trebao munjevito prostrti, među ansamblom umjesto lakoće dinamičkog zanosa osjeća zamor.

Pučka dimenzija farse neodvojiva je od svoje lokalne publike, a time i opipljivo lokalne kulture, koju se naprosto ne da od nekoga prepisati. Zato je u globalnom kontekstu od toga da se piše kao Ray Cooney nedvojbeno zanimljivije da se piše kao Vajk Szente, a igra kao Zagrebačko gradsko kazalište Komedija. No, ponekad je lakše praviti se Englezima.