Apsurd ne oslobađa

Ova predstava iskorak je Četveroruke i redateljice Marine Petković Liker, ponajprije u angažiranju znatno većeg broja izvođača raznih disciplina (Alma Ferović-Fazlić, Fabijan Komljenović, Filip Lugarić, Silvia Marchig, Urša Raukar, Lovro Rimac, Dijana Vidušin, Agota Vitkay-Kucsera), potom i u spoju vokalno-plesno-dramskog izraza, premda redateljici povezivanje zvuka i plesa, odnosno zvuka i dramskoga nije nimalo strano. Ujedno, Zvuči kao papar u konačnici više je usmjeren na zvučno zaokruživanje situacija i prostora ne bi li se polučila stanovita atmosfera, na vizualnost i bivanje na sceni te izdržavanje intenziteta i ne uvijek ugodnih situacija, dok je od dramskoga zadržano karakterno bojenje i naznačivanje mogućeg razvoja likova.

Silvija Marchig u prizoru iz predstave / Snimila Nina Đurđević

Pokret je također potisnut, prisutan u akciji ili gesti (koreografkinja je Silvia Marchig). Strukturno se radi o smjenjivanju slika s pojedinačnim predstavljanjima izvođača, pri čemu izvođač zauzima središnju poziciju i fokus je na njemu, dok se ostali zadržavaju na rubovima scene, u pripremi sljedećeg poteza, što je povremeno presijecano zajedničkim dionicama. Smjenjivanje u središtu scene kao da je riječ o modnoj pisti nužno privlači pozornost, a nedovoljno je režijski ili dramaturški (Maja Sviben) opravdano, osim što je jasno da su u tome dijelu raspoređeni mikrofoni važni za hvatanje tiših tonova i oblikovanje zvučnih kompozicija. Prisutna je i kružna ophodnja, odnosno smjenjivanje izvođača u ulozi brkate žene koja sjedi i puši, u stražnjem dijelu scene, kao prolaženje kakvom kontrolnom točkom, odnosno transformacijskim mjestom. Transformacija se može povezati s prelaskom iz jednog stanja svijesti u drugo, s fizičkom, psihološkom ili duhovnom promjenom, kao i sa spoznajom, ali i prisilom da se promjena prihvati, čak i kada je nepoželjna ili bolna. U mnogim interpretacijama lik brkate žene predstavlja rušenje binarnih opozicija, muškoga i ženskoga, reda i kaosa, prihvaćenoga i neprihvaćenoga. U procesu preobražavanja njezin lik poput svojevrsne proročice nagovještava višu svijest ili sudbinsku neizbježnost. Kao katalizator promjene, posredujući između prošloga i budućega, ona ne nudi jednostavne odgovore, već izaziva likove (ili promatrače) da prepoznaju vlastiti put, sudbinu ili istinu.

Predstava se poigrava granicama između izgovorenoga i neizgovorenoga, između smislenoga i jezičnih deformacija, između zvuka i tišine. Jezik nije (samo) sredstvo komunikacije, on je poprište borbe, prostor u kojem riječi katkad uspiju pronaći oblik, a katkad ostaju zarobljene negdje između svijesti i svijeta. Ono što se ne čuje jednako postoji i utječe na nas, a ono što se čuje često je banalno, isprazno ili se raspada u čisti zvuk. Izvođači „dijalog“ tretiraju kao materijal – zvukovni, vizualni, tjelesni. Njihovi iskazi osciliraju između pokušaja racionalne artikulacije i potpunog raspada u jezičnu tvar bez fiksnog značenja – „nimi jeje mi vekla“ i drugi elementi izmišljena jezika naglašavaju jaz između onoga što osjećamo i onoga što uspijevamo izraziti.

Lingvistički lom ujedno je i emotivni – predstava hvata stanje svijeta u kojem je riječ, potrošena, gotovo beskorisna, ali i dalje prisutna. Rijetke riječi koje isplivaju, poput propuha, sažimaju atmosferu apsurda i nadrealne ironije. U njegovoj doslovnosti skriva se šira metafora: propuh nagriza sve, propuhuje, prazni, ostavljajući iza sebe vakuum. Ponavljani izrazi poput „Eto vidiš, kako sam i rekla“, funkcioniraju kao refren rezignacije, ponavljanje koje ne donosi ništa nova, osim potvrde da je svijet postao predvidivo groteskan. U tome leži bitan aspekt predstave – humor koji nije vedar, već ogoljen do cinizma, apsurd koji ne donosi oslobođenje, već umor.