Suvremenost baštine

»Oglede sakupljene u ovoj knjizi veže zajednička te­matika — hrvatska književnost; a prožimlje ih trajno au­torovo osvjedočenje da književnosti valja pristupati kao umjetnosti; spoznaja da nacionalna književnost nije spolja nametnuta arbitrarna kategorija, nego unutrašnje obiljež­je književnog djela; iskustvo da put u univerzalno vodi jedino preko individualnoga. Kao što nema književnosti koja se ne bi oslanjala na dijalektalno, nema ni jezične umjetnine koja bi mogla zanijekati duboku ovisnost o go­voru zajednice kojoj pripada i koju izražava. Pozornu čita­telju neće promaknuti kako i ogledi koji tvore ovu knjigu, premda im je estetsko vrednovanje osnovni cilj, ne mogu — niti bi to željeli — zanemariti ponekad i dramatičnu težnju hrvatskih pisaca da se dovinu do jedinstvenoga književnog jezika; ne da zataje nego upravo da potvrde svoje dijalektalno, regionalno ishodište. Ova knjiga nastoji posvjedočiti i tu vrijednu istinu, u rasponu od visoke (a ipak »dijalektalne«) umjetnosti Marulićeve, do skromne ali ljudski duboko vrijedne (također »dijalektalne«) seoske muke Miškinine« (Ivo Frangeš).