Sokratova obrana

»Sva raskoš Platonova jezičnog, poetskog i retoričkog talenta u Obrani je iskorištena kako bi se ostavio u osnovi vjeran ali književno objačan prikaz Sokratova na­stupa na sudu. Takvim prikazom Platon je posredno očitao bukvicu svojim političkim neprijateljima u Ateni, odveć rev­nim demokratima i konzervativcima koji su inače neskloni filozofiji, propitivanju i refleksiji. Općenito, Platonova Obra­na predstavlja prikaz onoga što bi pravi filozof trebao biti i ujedno kritiku onoga što će takvome filozofu uvijek stajati na putu.

(…) Iako Ksenofont nije bio dubok mislilac i gotovo sigurno nije sudjelovao u aktivnostima filozofskih krugova kakve su stvorili Sokratovi učenici poput Platona, Antistena, Aristipa i Euklida, zacijelo je bio opčaran Sokratovim likom. (...) Za razliku od sveukupno dojmljivije, retorički složeni­je, filozofski zanimljivije i četverostruko dulje Platonove Obrane, Ksenofontova Obrana nije napisana kao Sokratov sudbeni govor, već kao niz izvještaja o Sokratovim riječima i djelima u vezi sa suđenjem. Taj je niz izvještaja trebao uvje­riti čitatelja u prikladnost Sokratova nastupa na sudu koji su mnogi smatrali nadmenim, u neosnovanost optužbe i ne­pravednost presude koja je Sokratu izrečena« (Pavel Gregorić).