Pomrčine Sunca i Mjeseca

Ugledni engleski fizikalni kemičar Sir Harold Hartley (1878-1972) nazvao je Boškovića jednim od najvećih intelektualaca svih vremena (»one of the great intellectual figures of all ages«), nobelovac Werner Heisenberg (1901-1976) nazvao je Boškovića hrvatskim Leibnizom. Boškovićevu teoriju prirodne filozofije njemački filozof Friedrich Nietzsche smatrao je »najvećim trijumfom nad osjetilima koji je dosad na Zemlji postignut«.

I dok se ime toga genijalnoga hrvatskog polihistora diljem svijeta već tri stoljeća slavi ponajprije zbog njegovih znanstvenih i filozofijskih djela, manje je poznato da je u svoje vrijeme Bošković bio poznat i kao slavan europski pjesnik, autor latinskoga spjeva Pomrčine Sunca i Mjeseca (De Solis ac Lunae defectibus). U njemu Bošković po uzoru na rimske književnike Lukrecija i Vergilija u stihovima tumači prirodne, kozmološke i mitološke fenomene, obrazlažući, povezujući i uspoređujući vlastita zapažanja s tada aktualnim prirodno-znanstvenim teorijskim postavkama Newtona, Keplera, Kopernika, Galilea, vješto isprepličući klasični pjesnički sa znanstvenim proznim izričajem.

Boškovićev je spjev (šest pjevanja, dodaci, posveta kralju Luju XVI., ukupno 5621 stih) nastajao punih 25 godina, a za autorova života objavljen je u pet izdanja (1. izd. London 1760., 5. izd. u konačnoj verziji Pariz 1779). Matičino dvojezično, latinsko-hrvatsko izdanje Boškovićeva spjeva priredio je filozof i povjesničar znanosti Stipe Kutleša prema šestom, Akademijinu izdanju iz 2007., prvomu hrvatskom prijevodu toga spjeva što ga je prevoditelj, akademik Branimir Glavičić (1926-2010), izradio u stihu izvornika ‒ daktilskom heksametru.