Izabrane pjesme.

Idući primjerom “jednostavnog pisanja”, postaje blizak krugovaškim poetikama (uz vidljivu razliku različitih kru­govaških praksi). Slaviček možda slijepo ne prati preporuku Antuna Branka Šimića da svaka pjesma mora biti organska struktura, nego ispituje stišne mogućnosti vlastite jednostav­nosti stiha i njegova pluralizma. Često pojačava izravan doživ­ljaj širinom stiha, dapače svojevrsnom raspričanošću, nabu­jalošću pjesmovnog materijala i njegovoj mudroj širini koja sama sebe na neki način “upjevava” u vlastitu matricu pje­sme. Čitatelj lako prihvaća njegovu pjesmu koja se pojedno­stavnjeno širi u već viđene “stvarnosne efemernosti”, a opet kroz mnoštvenost i jednostavnost izrečenog postaje “glasno­govornik” svojevrsnog pripovjednog rituala pjesme. Stoga su  Slavičeku bliske poetske prakse Tadijanovića, ali ne izbjegava ni različite oblike vlastite “odgovornosti stiha” koji nudi kao širinu obnavljajućeg svijeta, ako ga s pravom evidentira sti­hom. Slaviček je, što mnogi čitatelji i ne primjećuju, u svakoj svojoj pjesmi nositelj izravnog evidentiranja, koje nastupa če­sto snažnom širinom u kojoj se pjesnik otvara svijetu, kako bi ga mogao sustavno obuhvatiti (Branimir Bošnjak).