Iz muzeja hrvatske knjige

Dobri knjižničari rijetki su kao i i dobri pjesnici, premda dijele anonimnost mase i svojega poziva. Takav knjižničar je i Šime Jurić, pisao je davne 1974. u »Vjesniku« Veselko Tenžera. Doista, prevelik je popis Jurićevih uspjeha na planu knjižničarstva i bibliografskoga rada, prije svega na spašavanju i obradi starije knjižne građe te njegova upućenost u djela i bibliografiju hrvatskih latinista. U tom poslu nailazio je Šime Jurić na dotad neotkrivenu arhivsku građu s gomilom nepoznatih rukopisa i fascinatnih činjenica o životu hrvatskih duhovnjaka. Manji dio tih otkrića i priloga za biografsku građu o Ivanu Gazuliću, Dobriću Dobrićeviću, Matiji Vlačići Iliriku, Franji Nigeru, Frani Petriću uvrstio je u ovaj izbor svojih rasprava koje otkrivaju nepoznati svijet pojedinih ličnosti (Ivan Gazulić, Dobrić Dobrićević, Matija Vlačić Ilirik, Franjo Niger, Frane Petrić, Šimun Hvaranin), knjiga (nepoznate hrvatske inkunabule, kodeksi, stari katalozi) i Sinjske alke.