Hrvatsko pjesništvo 1930–1950.

Milanjina nova knjiga analiza i interpretacija kojom se završava njegov monumentalni, višetomni projekt pručavanja hrvatskoga pjesništva prošloga stoljeća, prva je sustavna analiza i žanrovska povijest hrvatskoga pjesništva između atentata na Stjepana Radića (1928) i Krležina istupa na Trećem kongresu jugoslavenskih pisaca (1952).
Prema svim važnijim književno-povijesnim i književno-teorijskim načelima proučavanja pjesništva, spomenuto razdoblje predstavlja jednu od najzanimljivijih i najkvalitetnijih dionica cjelokupna korpusa hrvatskoga pjesništva. Napisana u skladu s najvišim standardima književnohistorijkoga diskursa, Milanjina knjiga spomenuto razdoblje najprije opisuje kontekstualno politički, kulturno i poetički, a potom se pojedinačni pjesnički opusi analiziraju tako da se shvaćaju kao realizacije društvenih kretanja i svjetonazorske refleksije na estetskome području.
Studioznim iščitavanjem pojedinačnih, umnoženih i šarolikh poetičkih ostvarenja, autor otkriva i opisuje zajednički poetički model koji naziva novom stvarnošću, kako bi označio sveopći zaokret prema stvarnosti vremena i prema dominantnim društveno-povijesnim strukturama. U tom smislu, odnos pjesničkih opusa prema stvarnosti autor analizira u sklopu višedimenzionalne angažiranosti i trostruke orijentacije hrvatske književnosti toga doba: socijalne, nacionalno-katoličke i artističko-liberalne orijentacije.