Antonio Fogazzaro

Antonio Fogazzaro rođen je 25. ožujka 1842. u Vi­cenzi. Njegov otac Mariano bio je prognanik iz Torina od 1859, zastupnik u parlamentu novoga Talijanskog Kraljevstva. Za vrijeme opsade Vicenze 1848. Antonio se nalazi s majkom i sestrom Inom u Rovigu, a ljeti u Valsol­di. Njegov stric don Giuseppe znatno utječe na njegov tadašnji odgoj. Njemu Fogazzaro šalje i svoje prve pje­sničke radove. Mladi Fogazzaro oduševljava se klasicima talijanske i svjetske književnosti. Među najdražim knji­ževnicima bili su Eshil, Lukrecije, Pulci, Heine, Byron i Chateaubriand. Godine 1856. pohađa gimnaziju u Vi­cenzi pod vodstvom drugog svećenika. Završivši maturu, 1858. upisuje pravo na Padovanskom sveučilištu, no do­skora će pokazati svoju sklonost prema književnosti, što će njegov otac nastojati spriječiti, ne vjerujući suviše u si­novljeve književne sposobnosti.

Godine 1860. obitelj se preselila u Torino gdje je An­tonio 1864. završio studij prava. Sljedeće godine prelazi u Milano i dobiva posao u kancelariji odvjetnika Ca­stellija. Upoznaje Margheritu kontesu Valmarana iz Vi­cenze s kojom se 1866. vjenčao. Sljedeće godine polaže odvjetnički ispit. Od 1869. nastanjuje se u Vicenzi gdje mu se rađa prva kći Teresa.

Od 1870. počinje pisati dnevnik, što će potrajati do 1882, u kojem je zajedno sa svojom ženom bilježio sve najznačajnije dojmove o svojoj djeci. Godine 1872. objavljuje svoj govor Dell’avvenire del romanzo in Ita­lia (O budućnosti romana u Italiji) što ga je održao na Accademia Olimpica u Vicenzi. Zatim završava svoje prvo pjesničko djelo, kraću poemu Miranda, čime je uvjerio i svojeg oca, zastupnika u Rimu, da ga podrži u književnoj karijeri. U jesen iste godine vraća se vjeri koju je za vrijeme studija izgubio. Godine 1875. rađa mu se sin Mariano, a 1876. objavljuje prvu pjesničku zbir­ku Valsolda. U njegovim prvim knjigama vidljiv je trag sentimentalnog romantizma Alearda Aleardija. Godine 1881. rađa mu se kći Maria. Početkom svibnja objavljuje roman Malombra, a potom su uslijedili romani Daniele Cortis (1885), Mistero d’un poeta (Pjesnikova tajna, 1888) i knjige novela Fedele e altri racconti (Vjernik i druge pri­povijesti, 1887), Racconti brevi (Kratke priče), u kojima već susrećemo teme njegove zrelije umjetnosti: ozračje aristokratskih sredina, intimne sukobe koji pokreću nje­gove protagoniste, utjecaje romantične poezije, osobito engleske, njemačke i francuske. Susrećemo Fogazzarov lirizam i podvojenost erotskih i senzibilnih te religioznih stanja, rekli bismo, u rasponu od paklenih do rajskih stanja. Postupno njegova proza poprima autobiografske crte. Dok je boravio u Lanzu d’Intelvi, upoznao je Ame­rikanku Ellen Starbuck koja ga nadahnjuje za lik Violet iz romana Pjesnikova tajna u kojem glavni junak pripo­vijeda o misterioznoj vezi sa suprugom preminulom na dan vjenčanja. U travnju 1887. umire mu otac. U lje­ti iste godine u San Bernardinu susreće Jole Moschini Biaggini, koja će ga nadahnuti za lik Jeanne Dessalle iz romana Piccolo mondo antico (Mali starinski svijet) koji je objavio 1895. Godine 1891. umire mu majka. Već se u „Corriere di Napoli“ pojavljuju u božićnom broju prve stranice Maloga starinskog svijeta. Godine 1894. upozna­je u Milanu Émilea Zolu. Godinu poslije umire mu od tifusa sin Mariano. U studenome izlazi Mali starinski svijet. Sljedeće godine imenovan je senatorom. Godine 1898. prvi put boravi u Parizu. Još i prije se upoznaje s određenim visoko pozicioniranim klericima, u Capui s kardinalom Capecelatrom, a u Belgiji upoznaje kardina­la Mathieua. Jače prigrljuje uzvišenije i plemenitije osje­ćanje za unutarnji život, život koji će ga zapravo dovesti do njegovih glavnih romana, do njegove tetralogije o članovima obitelji Maironi i njihovim duhovnim i vjer­skim krizama koje su bitno označile Fogazzarov život, ali i život uopće vremena s kraja 19. stoljeća. Nakon što je postigao velik uspjeh romanom Mali starinski svijet, i to ne samo u Italiji, 1901. objavljuje Piccolo mondo moder­no (Mali moderni svijet). Tih godina umire najprije stric, svećenik Giuseppe, a ostaje i bez svoje sestre Ine. U ka­zalištu Manzoni u Milanu 1902. daje se njegova kome­dija, pisana mletačkim narječjem, Garofolo rosso (Crveni karanfil). Piše novi roman Il Santo (Svetac) koji izlazi 5. studenoga 1905. Sve se to zbiva u vrijeme velikih idejnih sukobljavanja u odnosima između Crkve i svijeta. Umire veliki papa Lav XIII. koji je svojom enciklikom Rerum novarum (O novim stvarima) iz 1891. bitno doprinio so­cijalnoj osjetljivosti Katoličke crkve za radništvo, radnič­ke i socijalne probleme, te pokrenuo niz pitanja koja su označila i određenu prekretnicu u cijeloj Crkvi, posebice potrebe njezine unutarnje obnove. No poslije njegove smrti 1903. i pogoršanjem položaja vjernika u Francu­skoj donošenjem Zakona o odvojenosti Crkve od drža­ve novi papa Pio X. donosi 11. veljače 1906. encikliku Vehementer nos (Nije vam dopušteno), da bi enciklikom od 8. rujna 1907. Pascendi Dominici gregis (Pasti stado Gospodnje) žestoko osudio modernizam, agnosticizam i imanentizam. Doskora će već 1906. uslijediti osuda Fogazzarova romana Svetac, te će dekretom od 5. trav­nja biti stavljen na Indeks. Fogazzaro je bez protivljenja prihvatio tu osudu i jednostavno je prešutio, povukavši iz prodaje cjelokupnu nakladu, dok je velik dio talijan­ske liberalne i tzv. progresističke katoličke inteligencije očekivao njegovu reakciju. Najzad, u studenome 1910. izlazi zadnji dio tetralogije, roman Leila, u kojem se sa­biru i sjedinjuju temeljni motivi ciklusa i kojem Svečev učenik doživljava ljubavnu sreću u braku s ponosnom ženom Leilom. I taj će se roman naći na indeksu Kato­ličke crkve, no ne više zbog samih ideja koje je Fogazzaro u Svecu zastupao, koliko zbog autorova sarkastičnog tona i kritičkih stavova u odnosu prema kleru. Antonio Fo­gazzaro umire 7. ožujka 1911. u Vicenzi.

Na hrvatski jezik prevedena su njegova tri romana: Daniele Cortis, veliki roman iz talijanskog života (preveo Vinko Kisić 1917); Mali starinski svijet (preveo Ivo Lendić 1942. u dvije knjige u Matici hrvatskoj, s predgovorom prevodi­telja i Benedetta Crocea; izdanje je ponovljeno 2011) i Malombra (prevela Vanesa Begić 2006).

(Iz pogovora Božidara Petrača)