Stipe Botica

Stipe Botica rođen je 23. veljače 1948. u Otoku Dalmatinskom, gdje je završio osnovnu školu. Maturirao je na Klasičnoj gimnaziji u Sinju, a diplomirao Jugoslavenske jezike i književnosti te Latinski jezik i rimsku književnost na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na istome je fakultetu upisao poslijediplomski studij iz Književnosti te magistrirao obranom teme „Filip Grabovac i njegovo književno djelo“ (1979). Doktorsku disertaciju „Književno djelo Luke Botića (Veze usmene i pisane književnosti hrvatskoga romantizma)“ obranio je 1986. Radio je neko vrijeme kao srednjoškolski profesor, a od 1984. kao asistent na Katedri za usmenu književnost pri Odsjeku za kroatistiku (tada jugoslavistiku) Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Od listopada 1987. docent je na istoimenoj katedri, a od siječnja 1992. izvanredni profesor. Uz rad na matičnom fakultetu, od 1988. do 1992. radio je kao ugovorni profesor, tri godine kao lektor i jedan semestar kao gost-profesor, na Karl-Franzens Universität u Grazu. Bio je pozvani gost-profesor i predavač na svim filozofskim fakultetima u zemlji te u inozemstvu na fakultetima u: Mariboru, Pečuhu, Budimpešti, Mostaru, Ljubljani, Krakovu, Parizu, Skoplju. Tijekom Domovinskoga rata, od kolovoza 1991, bio je koordinator za društvene i humanističke fakultete i umjetničke akademije pri Operativnom štabu Sveučilišta u Zagrebu za rad sveučilišnih institucija u otežanim (ratnim) okolnostima. U akademskim godinama 1992/1993. i 1993/1994. obnašao je dužnost prodekana za znanost Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bio je, potom, dekan na Filozofskom fakultetu u dva mandatna razdoblja: od akademske godine 1994/1995. do 1997/1998, i, naposljetku, prodekan za financijska i organizacijska pitanja od akademske godine 1998/1999. do 1999/2000. U ožujku 1997. izabran je u zvanje redovitoga profesora. U trajno zvanje redovitoga profesora izabran je 15. svibnja 2002. Bio je dugogodišnji predstojnik Katedre za hrvatsku usmenu književnost na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Član je nekoliko stručnih udruga, a od 1993. do 1998. hrvatski predstavnik u predsjedništvu Međunarodnoga komiteta folklorista i etnologa. Od 2000. do 2004. obnašao je dužnost voditelja Zagrebačke slavističke škole – Hrvatskoga seminara za strane slaviste. Godine 2005. osmislio je i uredio Sveučilišni poslije-diplomski doktorski studij hrvatske kulture na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji od 2008. ima trajnu dopusnicu. U akademskim godinama 2006/2007. i 2008/2009. pročelnik je Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od 2007. godine član je Odbora za dodjelu državne nagrade „Ivan Filipović“. U razdoblju od 2007. do 2011. godine bio je predsjednik Hrvatskoga filološkog društva.

Od 2014. do 2018. bio je potpredsjednik Matice hrvatske, a od 2018. do 2021. obnašao je dužnost Matičina predsjednika.

Za svoj rad dobio je više odličja, priznanja i zahvalnica, među ostalima i Medalju rada (1984) i nagradu za stručni i znanstveni rad s likom Ruđera Boškovića (1995). Za sveukupni znanstveni i nastavni rad dobio je najvišu fakultetsku nagradu, Povelju Filozofskog fakulteta u Zagrebu (2012). Od književnih nagrada najprestižnija je nagrada „Judita“ Društva hrvatskih književnika za knjigu Biblija i hrvatska tradicijska kultura (2012) kao „najbolju knjigu o hrvatskoj književnoj baštini u 2011.“. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti njegovoj je knjizi Povijest hrvatske usmene književnosti (2013) dodijelila „nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2013. za područje književnosti“. Ista knjiga je 2014. dobila „Juditu“ kao „najbolja knjiga o hrvatskoj književnoj baštini u 2013. godini“.