René Wellek

Češko-američki književni teoretičar i kritičar rođen je 1903. u Beču gdje je i odrastao. Studirao je u Pragu i SAD-u (Princeton, Harvard), a doktorirao na praš­kome sveučilištu s radom o Thomasu Carlyleu. Bio je aktivan član Praškoga lingvističkoga kruga (1930‒1935), a radio je kao lektor češkoga jezika i književnosti u Londonu (od 1935) te kao sveučilišni profesor slavistike i komparatistike na sveučilištima u Iowi (od 1939) i Yaleu (od 1946) gdje je osnovao odsjek za komparativ­nu književnost, uvodeći studij komparatistike u SAD.

Među značajnija Wellekova djela ubrajaju se Teorija književnosti (Theory of Literature, 1949), napisana u suradnji s Austinom Warrenom, zatim Razvoj engleske povijesti književnosti (The Rise of English Literary History, 1941), Eseji o češkoj književnosti (Essays on Czech Literature, 1963), Kritički pojmovi (Concepts of Criticism, 1963), Književna teorija i estetika Praške škole (The Literary Theory and Aesthetics of the Prague School, 1969) te Napad na književnost i drugi eseji (The Attack on Literature and Other Essays, 1982).

Životno mu je djelo osmosveščani projekt Povijesti moderne znanosti o književnosti 1750–1950. (A History of Modern Criticism 1750–1950) na kojem je radio gotovo četrdeset godina (1955‒1992). Umro je u Hamdenu 1995.    

Usmjereni na tzv. perspektivizam i unutarnji pristup umjetničkom djelu koji za razliku od vanjskoga pristupa (biografizma, pozitivizma, psihologizma) zastupa povezivanje metodoloških i teorijskih postavki povijesti književnosti, književne kritike i teorije, Wellekovi radovi bili su rano poznati i utjecajni u hrvatskoj znanosti o književnosti. Na temelju Wellekove ideje este­tičke dimenzije koja mora biti presudna u proučavanju književnosti, a koja isključuje poguban utjecaj ideolo­gije, profesori Sveučilišta u Zagrebu Zdenko Škreb, Ivo Frangeš i Aleksandar Flaker osnovali su 1957. časopis Umjetnost riječi — koji izlazi i danas, a koji već i samim naslovom upozorava na obranu autonomije književnosti u tadašnjoj državi.