Michel Deguy

Michel Deguy rodio se 23. svibnja 1930., u pariškom okrugu, kao sin industrijalca; u djetinjstvu provodi praznike na moru u Bretanji, čije će krajolike opjevati u prvim zbirkama. Za Drugoga svjetskog rata (1942) uhićen je i strijeljan njegov stric Charles Deguy. Pohađa gimnaziju Louis-le-Grand u Parizu, gdje će studirati i diplomirati književnost i filozofiju. Još kao mladić putuje autostopom kroz Švedsku, Italiju, Španjolsku i Njemačku. Piše prvu doktorsku disertaciju o Intuiciji i matematici u Descartesa i Kanta i upoznaje Jeana Beaufreta koji ga upućuje u Heideggerovu filozofiju.

Nakon što je zadugo bio povezan s krugom francuskih »heideggerovaca«, zbližit će se i sprijateljiti s vinovnicima dekonstrukcijskog pokreta Jacquesom Derridaom i Jean-Lucom Nancyem. Od 1953. oženjen je s Moniqueom Brossollet (iz vrlo ugledne katoličke obitelji nakladnika, visokih časnika i industrijalaca) i s njom ima dvije kćeri i sina. Predaje filozofiju na nekoliko pariških gimnazija i 1959. tiska prvu zbirku pjesama Les meurtrières, a svojim idućim zbirkama već osvaja dvije književne nagrade (Prix Feneon za Ulomak katastra, 1960.; Prix Max Jacob za Pjesme s poluotoka, 1962).

Od 1963. uređuje časopis »Critique« skupa s R. Barthesom, M. Foucaultom, J. Derridaom i M. Serresom, a od 1965. sudjeluje u Gallimardovu uredničkom savjetu pored R. Cailloisa, J. Paulhana i dr. Sa čileanskim pjesnikom Godofredom Iommi i dr., a bez ikakvih vanjskih subvencija, utemeljuje »Revue de poésie« (s težištem na prevođenju pjesništva), kojoj od 1964. do 1971. izlazi sedam brojeva. Sa skupinom prijatelja-pisaca upušta se u pustolovne ekspedicije po Južnoj Americi. Objavljuje Actes i Ouï dire (1966), Figurations (1969), Tombeau de du Bellay (1973) i Reliefs (1975).

René Girard poziva ga 1976. na Johns Hopkins University; od tada Deguy svake godine gostuje u SAD-u (i drugdje) kao predavač i pjesnik, pretvorivši se u nezasitna putnika po cijelome svijetu (u Zagrebu je gostovao dvaput: 1998. i 2007), tako da ga se i u »voljenom« Parizu zatječe nerijetko »na odlasku«. S Renéom Charom sudjelovao je na Heideggerovu seminaru (Le Thor, 1968), a od 1969. do 1999. predaje francusku književnost na Universite de Paris-8 (Vincennes-Saint-Denis) pored M. Foucaulta, G. Deleuzea i G. Genettea; sada je profesor emeritus. Utemeljuje časopis »Po&sie« (1977) i njegov je glavni urednik više od trideset godina.

Nakon što je 1986. izbačen iz Gallimardova uredničkog savjeta, Deguy će o toj nemiloj epizodi napisati polemičku knjigu Le Comité. Confessions d’un lecteur de grande maison (1988); iste godine ulazi u uredništvo časopisa »Les Temps Modernes«. Do 1989, kad mu je dodijeljeno najviše priznanje za francuskog pjesnika uopće, Grand Prix National de Poésie, Deguy između ostalog objavljuje: Le Monde de Thomas Mann (1962), Jumelages / Made in USA (1978), La Machine matrimoniale ou Marivaux (1982), Brevets (1986), Choses de la poésie et affaire culturelle i La poésie n’est pas seule (1988.).

Od 1989. do 1992. Deguy predsjeda u Collège international de philosophie, a potom u Maison des écrivains do 1998. Povrh četiri (auto)antologije pjesničkih tekstova tiska i nova djela: Arrêts fréquents i Au sujet de Shoah (1990), Aux heures d’affluence (1993), À ce qui n’en finit pas (1995) L’énergie du désespoir (1998), La raison poétique (2000), L’impair i Spleen de Paris (2001), Poèmes en pensée (2002), Un homme de peu de foi (2003), Sans retour i Au jugé (2004), Desolatio (2007)... Napisao je, ponavljam, i stotine članaka, eseja i studija rasutih izvan navedenih knjiga.

Ulomak iz teksta Allegro pensieroso: Michel Deguy, pogovora Višnje Machiedo knjizi izabranih pjesama Michela Deguya