Dante Alighieri

»Rođen u Firenci, zauzimao je visoke položaje u gradskoj upravi, no kada je u političkom sporu pristao uz gvelfe, pobjednička ga je stranka gibelina prognala, pa je umro u izgnanstvu.

Stekao je široko obrazovanje, velikim dijelom kao samouk, a ključnim događajem vlastita života držao je ljubav prema Beatrice Portinari, u koju se zaljubio s devet godina, a koja je kasnije umrla. Taj događaj opisuje u knjizi Novi život (Vita nova), u kojoj su sabrani stihovi o uzvišenoj ljubavi prema Beatrice, protumačeni narativnim i retoričkim proznim komentarima. Takvo shvaćanje uzvišene ljubavi, kao i način njezina pjesničkog izražavanja, pripada pjesničkoj školi koja je kasnije nazvana slatki novi stil (dolce stil nuovo), a njime su pisane i pjesme u zbirci Stihovi (Rime).

U nedovršenoj raspravi Gozba (Convivio) razvio je učenje o prirodnoj plemenitosti pojedinca i o važnosti talijanskog jezika, čemu je posvetio i latinski pisanu raspravu O umijeću govorenja na pučkom jeziku (De vulgari eloquentia), koja kao apologija talijanskog jezika pokušava odrediti i narječje koje će postati književnim jezikom svih Talijana. U djelu Monarhija (Monarchia) zalaže se za univerzalno carstvo pravde, držeći da je i carska vlast izravno određena Bogom, pa ne mora biti ovisna o papi.

U tom su djelu prisutne ideje koje će razraditi u Božanstvenoj komediji (La Divina commedia), opsežnom epu u kojem opisuje imaginarno putovanje kroz pakao, čistilište i raj, na kojem ga vodi najprije Vergilije, zatim Beatrice i na kraju mistik sv. Bernard. Pri tome upoznaje brojne likove, sluša priče o njihovu životu i na kraju se uspinje do prijestolja samoga Boga. Izuzetno vrijedni stihovi, simbolika prolaza čovječanstva stupnjevima od grijeha do spasa, povezana s dojmljivim opisima konkretnih ljudskih sudbina, kao i mnoštvo zapažanja i filozofskih refleksija o biti čovjeka i njegovom određenju unutar kršćanskoga shvaćanja svijeta i života, učinilo je to djelo kako svojevrsnom enciklopedijom srednjovjekovnih nazora tako i nagovještajem renesanse svojevrsnim realizmom opisa patnji i razumijevanja ljudske sudbine. U svakom slučaju, ono nadilazi okvire bilo kakve književnopovijesne periodizacije« (Milivoj Solar, Književni leksikon, 2. izd., str. 14-15).