Stjepan Babić

Jezikoslovac i prozaik (Oriovac, 29. XI. 1925 ‒ Zagreb, 27. VIII. 2021), dobitnik brojnih nagrada, priznanja i odličja za znanstveno-stručni rad. Osnovnu školu završio je u Oriovcu, a gimnaziju je pohađao u Slavonskom Brodu, Osijeku i Zagrebu, gdje je 1947. maturirao. Na zagrebačkome Filozofskom fakultetu diplomirao je hrvatski, ruski te njemački jezik i književnost (1955). Na istom je fakultetu radio od 1955. kada je primljen za asistenta prof. Ljudevitu Jonkeu do umirovljenja 1991., od 1975. u zvanju redovitoga profesora.

Doktorirao je 1962. disertacijom »Sufiksalna tvorba pridjeva u hrvatskom ili srpskom književnom jeziku«. Članom suradnikom JAZU postao je 1977., njenim izvanrednim članom 1986., a redovitim članom HAZU imenovan je 1991. Bio je član Leksikološko-leksikografske komisije i Komisije za lingvističku terminologiju pri Međunarodnom slavističkom komitetu. Sudjelovao je referatima na kongresima i znanstvenim skupovima i u domovini i izvan nje. Član je uredništva časopisa Jezik od 1963., od 1970. do 2004. kao glavni i odgovorni urednik toga glasila za kulturu hrvatskoga književnog jezika.

Od 1952. kada mu je Studentskom listu objavljen prvi tekst, ostvario je opsežan opus pišući uglavnom o hrvatskome standardnom jeziku. Riječ je o petnaestak knjiga i više od tisuću ostalih prinosa, znanstvenih i stručnih radova. Glavni znanstveni interes posvećivao je tvorbi riječi, pa je kao glavno svoje djelo objavio i knjigu Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, istaknutu knjigu o tvorbenoj problematici u slavistici u cjelini. Općenito je mnogo proučavao gramatička i pravopisna pitanja. Sa Stjepkom Težakom objavio je hrvatsku gramatiku u brojnim izdanjima, pa je ta gramatika uopće najizdavanija hrvatska gramatika dosad. Mnogo se je bavio pravopisom, pa je s Božidarom Finkom i Milanom Mogušem objavio Hrvatski pravopis izdavan u više izdanja. Kako se je prvo izdanje (Školska knjiga, 1971) – nakon što je zaplijenjenja njegova zagrebačka naklada – pojavilo u Londonu 1972., taj se pravopis često naziva Londoncem. Sa Sandom Ham i M. Mogušem objavio je i Hrvatski školski pravopis 2005. Posebno se je isticao kao jezični savjetodavac i kolumnist. Najviše je jezičnih savjeta objavio u Jeziku, mnoge i u novinama, osobito u Vjesniku, Hrvatskom slovu i Fokusu. Bavio se i politikom, pa je od 1993. do 1997. bio zastupnik u Županijskom domu Sabora.

Iznimno angažiran bio je u radu Matice hrvatske (odbornik od 1968. do 1971. i od 1989. do 2002., potpredsjednik od 1989. do 1992), osobito aktivan u obnovi njezina rada tijekom 1989. i 1990. Objavljivao je u raznim Matičinim edicijama: u Godišnjaku OMH u Vinkovcima, Kolu, Hrvatskom znanstvenom zborniku, Hrvatskom tjedniku, Zadarskoj smotri, Dometima. God. 1971. bio je i jedan od urednika Hrvatskoga tjednika, a 1992. bio je urednik druge knjige Blaža Jurišića Nacrt hrvatske slovnice: tvorba imenica u povijesnom razvoju. Svojim je uredničkim i autroskim radom sudjelovao pri izradi Deklaracija o hrvatskome jeziku: s prilozima i Deset teza (1991) i u zborniku Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika (1999). Matica hrvatska objavila je u Maloj knjižnici njegovo izdanje Sročnost u hrvatskome književnome jeziku (1998). U organizaciji Matičina ogranka u Slavonskom Brodu održan je 2006. znanstveni skup u povodu 80. obljetnice Stjepana Babića; isti ogranak objavio je tim povodom Babićev zbornik, a objavio je i njegovu knjigu Prijedlog za ukidanje hrvatskoga jezika.