Branka Tafra

Branka Tafra rođena je u Sivši (općina Usora) u Bosni i Hercegovini 14. travnja 1947. Gimnaziju je završila u Novoj Gradiški. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Za­grebu diplomirala je jugoslavenske jezike i književnosti te ru­ski jezik. Na tom je fakultetu magistrirala (Gramatika Blaža Tadijanovića) i doktorirala (Gramatičar Vjekoslav Babukić) s temama iz povijesti hrvatskih gramatika. Od 1971. bila je zaposlena u Zavodu za jezik (danas: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje) radeći na leksikografskim projektima: u Insti­tutu na Dopunama Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU i na Hrvatskom rječniku te u HAZU-u na projektima Leksikografska bibliografija i Rječnik hrvatskoga jezika. Od 2005. do 2017. kao redovita profesorica predavala je na Odjelu za kroatologiju na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.

Branka je Tafra objavila preko sto šezdeset radova, veći­nom znanstvene članke, što u domaćim, što u inozemnim pu­blikacijama. Radovi joj imaju velik odjek i utje­caj, osobito knjige Gramatika u Hrvata i Vjekoslav Babukić (1993), Jezikoslovna razdvojba (1995), Od riječi do rječnika (2005). Iz vrlo širokoga raspona njezina znanstvenoga istra­živanja izdvajaju se radovi kojima je otvorila dva nedovoljno istražena područja. Prvo je leksikografska teorija, a drugo hrvatska gramatikologija (njezin naziv), tj. povijest hrvatske gramatičke misli i hrvatskih gramatika. Njezina se mnoga te­orijska leksikografska rješenja primjenjuju u izradi rječnikâ, primjerice obrada leksikalizacije i konverzije, u hrvatskim frazeološkim rječnicima prvi put uopće, zatim razgraničava­nje opisnih i odnosnih pridjeva, homonimije i polisemije, pa­ronimije i sinonimije. U brojnim je radovima otvarala nova, često granična pitanja i kad je riječ o povijesti hrvatskoga je­zikoslovlja (množinski genitivni nastavak u imenica, grama­tička norma do kraja 19. st., hrvatski vukovci, nova književ­nojezična periodizacija, razgraničavanje jezičnih entiteta na osnovi modela /ne/identičnosti), i kad je riječ o leksikološko--leksikografskim temama (homonimija, sinonimija, desinoni­mizacija, paronimija, leksikalizacija), i kad je riječ o grama­tičkoj problematici (uvođenje još dviju imeničnih sklonidbi, brojevne riječi, konverzija, kategorija roda i broja, kategorija osobnosti, zbirnosti, određenosti, gramatička višeznačnost, novi rječotvorni tipovi, naglasak kao tvorbeno sredstvo). U traganju za točnošću imenovanja jezikoslovnih pojmova Ta­fra je usustavljivala nazivlje pa je uvodila i nove nazive: gra­matikologija, višerječnica, istoslovnica, istopisnica, brojevne riječi, rodovni sustav, derivatem itd., ali i izbacivala usvojene, npr. bliskoznačnost iz sinonimije. Glavna su obilježja Tafri­nih radova: ustrajavanje na metodološkoj dosljednosti, na ispravnosti nazivlja, na utvrđivanju kriterija za razredbu, na logičnosti u zaključivanju, a često i dovođenje u pitanje naoko samorazumljivih shvaćanja koja traže propitivanje i raspra­vu. Naslov zbornika Od dvojbe do razdvojbe, koji joj je posve­ćen u povodu njezina sedamdesetoga rođendana, zapravo je sažeo Tafrin pristup jezikoslovnim istraživanjima.