Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 1873 – Zagreb, 1914), hrvatski pjesnik, novelist, putopisac i književni kritičar. Gimnaziju je polazio u Zagrebu, započeo studij veterine u Beču, duže vrijeme živio u Beogradu i u Parizu, a od 1908. u Zagrebu. Zbog sklonosti boemskom načinu života, izuzetnog utjecaja što ga je ostvario kako djelima tako i kritikom, te druženjima s piscima i umjetnicima, postao je gotovo legendarnom ličnošću hrvatske moderne. Njegove pripovijetke, u zbirkama Iverje, Novo iverje i Umorne priče, uvele su u hrvatsku književnost tehniku modernističke novelistike.

Premda je jedan dio pisan kao vješto oblikovani zapis o stvarnim događajima, s opisima iz zagrebačke sredine, drugi je dio sklon bizarnim likovima, nestvarnim situacijama i tehnikama koje rabe unutarnji monolog, a napetost postižu ocrtavanjem atmosfere i iznenadnim obratima u značenju. Vrlo su zapaženi i putopisi (Naši ljudi i krajevi), kao i kritike i eseji, u kojima se oštri kritički sudovi oslanjaju na istančan ukus i obrazlažu isključivo estetičkim mjerilima, zasnovanima na poznavanju vrhunskih umjetničkih djela.

Posebno su književno vrijedne njegove lirske pjesme, u kojima virtuoznom obradom uspijeva dostići ideale europske lirike razdoblja esteticizma, u širokom rasponu tematike, od ljubavi, domoljublja i simbolike detalja svagdašnjega života do tragičnog raskoraka između životne zbilje i ljepote umjetnosti. Odlikuju se smislom za sklad glazbe i riječi, boja, tonova i mirisa, te izmjenama govorne i pjevne intonacije (Milivoj Solar, Književni leksikon, 2. izd., str. 299-300).