Karl Jaspers

»Karl Jaspers (rođen 1883. u Oldenburgu u Njemačkoj – umro 1969. u Baselu u Švicarskoj) veliki je njemački psihijatar, psihopatolog i filozof. Napisao je tridesetak knjiga (među kojima su najpoznatije Opća psihopatologija, Um i egzistencija, Filozofija egzistencije, Istina i znanost, Pitanje krivnje, O političkoj odgovornosti Njemačke, Nietzsche, Duhovna situacija vremena), a iza sebe je ostavio i tisuće kartica rukopisa – nedovršenih radova, raznih bilješki i prepiski spoznatim psihijatrima i filozofima svog doba. Iako je po osnovnoj naobrazbi bio medicinar i psihijatar i iako je napisao jednu od najznačajnijih knjiga u psihijatriji, poznatiji je kao filozof egzistencije.

Premda prvotno zainteresiran za filozofiju, odlučio se za studij medicine (nakon što je, vjerojatno pod utjecajem oca pravnika, bio počeo studirati pravo) jer, po njegovu uvjerenju, taj studij najbolje osvjetljava čovjeka, njegov život i izazove ljudskog postojanja. Medicinu je studirao na sveučilištima u Berlinu, Göttingenu i Heidelbergu, gdje 1908. godine okončava studij. Odmah po završetku studija napisao je doktorsku disertaciju pod naslovom Nostalgija i zločin (Heimweh und Verbrechen). Vrlo brzo nakon toga, u veljači 1909., dobiva mjesto znanstvenog asistenta na psihijatrijskoj klinici sveučilišta u Heidelbergu. Na čelu klinike bio je slavni neuropatolog Franz Nissl, a uz njega izvrsna i poticajna skupina kolega asistenata (među njima Karl Wilmanns, Hans Gruhle, Kurt Schneider, Erik Homburger, i Wilhelm Mayer-Gross i nekoliko drugih), koji će postati korifeji i nositelji slavne hajdelberške psihijatrijske škole.

Jaspers se zbog boležljivosti, ali još više zbog interesa i opredjeljenja za istraživanje i znanost, nije opredijelio za klasični klinički rad. Želio je naime proučavati psihijatriju neopterećen nekim posebnim modelom i autoritetom učitelja, »na svoj osoban način«. Zamolio je Nissla da radi u knjižnici te da radi s pacijentima za koje je bio posebno zainteresiran, a ovaj mu je to odobrio (to mu je mogao dozvoliti i zato što je Jaspers radio volonterski, bez plaće). U to vrijeme, u toj hajdelberškoj psihijatrijskoj školi, Jaspers piše svoju Opću psihopatologiju koju objavljuje 1913. godine.

Na klinici za psihijatriju Jaspers ostaje do 1915. kada dobiva mjesto docenta psihologije na Hajdelberškom sveučilištu. Godine 1921. prelazi na Katedru za filozofiju gdje postaje redovnim profesorom. Kao protivnik nacionalsocijalizma i totalitarizma uopće, kritički je pisao o nacizmu pa je 1937. godine prisilno umirovljen. Prijatelji su mu isposlovali dozvolu za odlazak u Švicarsku, no s obzirom da njegova supruga, Židovka, nije dobila dozvolu napustiti Njemačku, ostaje u Heidelbergu iako je postojala stalna opasnost da i on i supruga završe u logoru. Na svoju katedru filozofije u Heidelbergu vraća se 1945. godine. Tri godine kasnije, 1948. godine, odlazi na sveučilište u Basel gdje ostaje do kraja života. Bio je u intenzivnoj komunikaciji s najznačajnijim europskim filozofima egzistencije (Martinom Heideggerom, Jean-Paulom Sartrom, Albertom Camusom, Paulom Ricoeurom, Williamom A. Earleom, Hans-Georgom Gadamerom, Hannah Arendt i drugima) te je značajno utjecao na njihovo filozofsko mišljenje. Umro je 1969. u 86. godini života kao jedan od najvećih i najproduktivnijih filozofa dvadesetog stoljeća« (Vlado Jukić, izvadak iz Riječi urednika knjizi Opća psihopatologija).