Ivan Slamnig

»Hrvatski pjesnik, prozaist i dramatičar (Metković, 1930 – Zagreb, 2001). Diplomirao je i doktorirao u Zagrebu, gdje je bio sveučilišni profesor komparativne književnosti, predajući kao gost i na više svjetskih sveučilišta.

Ključno mjesto u njegovu opusu zauzima lirika (zbirke Aleja poslije svečanosti, Odron, Naronska siesta, Limb, Dronta, Sed Scholae, Relativno naopako, Tajna), no objavio je i više novela (zbirka Sabrana kratka proza), radiodrama (zbirka Firentinski capriccio), jedan roman (Bolja polovica hrabrosti), brojne prijevode i antologije, te više zapaženih znanstvenih radova (Disciplina mašte, Hrvatska versifikacija, Svjetska književnost zapadnog kruga).

Poezija mu se razvijala u više faza, od rane u kojoj je kritika prepoznala samosvojni modernizam, zaokupljen igrom jezičnim mogućnostima, odsustvom patetike te ironijskim obratima, razrađenim detaljima i prikrivenom simbolikom društvenoga konteksta, do kasnije sklonosti prema nadrealističkim slikama, apsurdu, eruditskoj igri citatima, frazama, povijesnim stilovima, s naglašenim humorom koji često prelazi u dosjetku i karikiranje ustaljenih stereotipa književnih i kulturnih vrijednosti. I u novelama i dramama prevladava humor i ironija, fabule gradi na detaljima svagdašnjice u kojima najčešće dolazi do rascjepa između svijeta djece i odraslih, pojedinca i zajednice, pa i zbilje i umjetnine. Romanom se, pak, uvelike približava postmodernizmu, jer izlaganjem ljubavne priče zapravo obuhvaća dvostruki odnos pisca i čitatelja te književnosti i života.

Izuzetnom erudicijom, vještinom u obradi svakoga književnog žanra u kojem je pisao te autentičnim humorom uvelike je obogatio izražajne mogućnosti hrvatske književnosti«.  ^{Izvor: Milivoj Solar, Književni leksikon, str. 437-438.}

   ^{Autorov ljetopis s izabranom bibliografijom (priredio Tonko Maroević) objavljen je u Slamnigovim Izabranim djelima koja su izišla u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti.}