Sfere egzistencije

Na temelju Kierkegaardovih glavnih filozofijskih pojmova i priloga suvremenomu mišljenju raščlanjenih kroz tri studije (Sloboda kao događaj: egzistencija ‒ vjera ‒ svijet nakon Kierkegaarda / Kierkegaard i moć tehnosfere: tko je još subjekt »filozofske vjere« / Bog, vrijeme i drugi: etika kao ekperiment egzistencije), autor postavlja pitanja o mogućnosti razračunavanja metafizičkoga mišljenja s moći tehnosfere, o tome je li danas moguće problem egzistencije – vjere – svijeta promišljati kao temeljno filozofijsko pitanje i koji se to paradoksi pojavljuju pri promišljanju autentičnog i vulgarnog razumijevanja vremena.

Prevladavanje Hegelova spekulativno-dijalektičkoga mišljenja povijesti kroz Nietzscheovu, Marxovu i Kierkegaardovu misao imalo je za posljedicu da je tijekom prošloga stoljeća pitanje o smislu ljudske slobode svedeno ili na humanistički model vrijednosti bez odnosa spram bitka i svetoga, ili na prijelaz u posthumano stanje oslobađnja od nasljeđa metafizike što su ga poduzele suvremene tehno-znanosti prema ideji radikalne preobrazbe bitka u informaciju, stanja u kojem više ne postoji razlika između bitka i bića, živoga i stroja, čovjeka, životinje i neljudskoga. Kierkegaardove tri sfere duhovnoga bitka  (estetska, etička i religiozna) stapaju se u tehnosferi upravo s pitanjem o granicama između mišljenja i vjere o samome događaju nastanka onoga što više nije ni bitak ni biće, ni živo ni neživo.

Može li se preispitivanju takva stanja pristupiti iz obzorja mišljenja koje preokreće pojmove esencije i egzistencije polazeći od slobode stvaranja samoga subjekta? Može li se slobodu na tragu Heideggerova razumijevanja pojma događaja (Ereignis) misliti izvan nove redukcije na političku teologiju ili teologijsku politiku, pokazujući da je Kierkegaardov etički zaokret spram bestemeljnosti slobode iskustvo prijelaza između praznine društvenih revolucija i individualne slobode izbora?

Vjera u svijet kao prostor-vrijeme događaja slobode zahtijeva novu auru mišljenja iz koje izbija Kierkegaardova filozofija i umjetnost  u znakovima ironije i nade. U doba tehno-znanosti i krize onoga što se naziva ljudskim svijetom, pitanje slobode nije ni etičko, niti političko, a ponajmanje teologijsko pitanje vjere u svijet kao nove religioznosti na starim temeljima metafizike. To je pitanje koje prethodi razlikovanju mišljenja i vjere u povijesti metafizike. Kierkegaard u svojem radikalnome okretu k egzistenciji otvara pitanje o odnosu između apsolutne žrtve i događaja povijesnoga obrata samoga života u etičkome horizontu praznine. Ako se na kraju ipak ispostavi da je vrijeme Kierkegaardove »filozofije egzistencije« prošlo, onda preostaje samo jedno – »paradoksalan obrat života kao etičkoga djelovanja bez posljednje svrhe i bez metafizičke prisile vrijednosti«.