Velika bitka za Beč

Sve donedavno natjecanje za pjesmu Eurovizije – kao i domaće pretkvalifikacije na Dori – moglo se usporediti s ritualnim subotnjim okupljanjem oko TV-a na kojemu se prikazuje uvijek ista, raskošno snimljena komedija, ali svaki put s drugim glumcima. Stariji promatrači (oni koje pamćenje još služi) sjetit će se da je to nekada bila jednostavna, benigna zabava od koje gotovo nitko nije očekivao bogzna kakvu kvalitetu: zato se ABBA-ino ukazanje iz 1974. pamti kao spektakularna iznimka koja potvrđuje pravilo. A onda su u zabavu upleteni dnevna politika i lobiji svih vrsta, pa je sve krenulo drugim smjerom – ali to je dio neke druge, manje zabavne priče o kojoj će biti govora nakon ovogodišnjega svibanjskog finala u Beču.

Lelek je ovogodišnji favorit Dore / Izvor HRT / snimio Ante Odak

Kako stići do Beča?

Ali kako do Beča stići i koga u velebnu Wiener Stadthalle uopće poslati? Možda neku ultramodernu pjesmu na engleskom jeziku koja se uklapa u ovotjedni globalni trend s područja dancea, popa ili R&B-ja, ili neki lijep komad domaće tradicije upakiran u blještavu, futuristički oblikovanu kutiju? Je li bolje slijediti strategiju „šoka“ angažiranjem kakve ekstravagantne pseudometal družine ili igrati na sigurno te na prvu Euro crtu poslati konzervativnog baladera, pa što bude? Teške su to dvojbe, koje se ponavljaju iz godine u
godinu.

Sudbonosne odgovore, kao i uvijek, tražimo u sklopu nacionalnog izbora za Eurosong, koji je naziv (ne treba smetnuti s uma) dobio po vrsnoj hrvatskoj skladateljici Dori Pejačević, umjetnici rođenoj u Budimpešti i odrasloj u Našicama, koja je, enciklopedijskim rječnikom, „svojim profinjenim glazbenim izrazom pridonijela pluralizmu glazbenostilskih opredjeljenja u Hrvatskoj početkom dvadesetoga stoljeća“. Teško je i pretpostaviti što bi, naprimjer, velika glazbenica rekla kad bi mogla čuti Marka Bošnjaka i njegovu Poison Cake koja je lani u Baselu zauzela skromno dvanaesto mjesto. Ali možda je i bolje da ne znamo. Preklani smo imali sjajnog Babyja Lasagnu, a za počasno mjesto u ekspediciji na glavni grad Austrije ove se godine natječu dvadeset četiri skladbe, odabrane od rekordne dvjesto pedeset i jedne prijave.

Zadaća žirija, koji je (u to ne treba sumnjati, radi se o iskusnim profesionalcima) dao sve od sebe, nije laka: iz mase izdvojiti žanrovski raznolik i što kvalitetniji materijal koji će na svim razinama udovoljiti prohtjevima hirovite eurovizijske publike – publike koja uvijek više cijeni besprijekornu produkciju i vizualnu atraktivnost, nego autorski rafinman. Po običaju, raspon reakcija nakon objave kandidata kreće se od sveopće sumnjičavosti do bljeskova oduševljenja i nade da bismo ove godine opet mogli dosegnuti visoko.

Iako među dvadeset četiri ponuđena imena nema „apsolutnog favorita“, čini se da neke izvedbe ipak raspolažu „viškom natjecateljske vrijednosti“ koja ih odvaja od ostalih. Pritom valja voditi računa o činjenici da govoriti o kvaliteti pjesme nije isto što i govoriti o favoritu, ali i to je već poznato. U ulozi sastava od kojeg se najviše očekuje nesumnjivo se našao LELEK, ženski neoetno kvintet čija je prošlogodišnja pjesma The Soul of My Soul svakako zavrijedila više od četvrtog mjesta.

Lelek s uvjerenjem

Djevojke će ove godine pokušati s Andromedom, a prema anketama i stručnim procjenama izgledi im nisu mali. Ideja o prepletanju tradicionalnih motiva i „slavenskog kulturnog identiteta“ s modernim produkcijskim postupcima te gothic pop formama nije nova, no LELEK to čini s uvjerenjem, iako su prošle godine imale superiorniju skladbu. Pomno aranžirano višeglasje i stihovi o ženskoj samosvijesti, slobodi i dostojanstvu („Dok pališ svijeću pitaj svoju baku / Zašto je kćeri rađala u strahu“) ugrađeni su u zvučno ruho koje dramatično odjekuje preko sedam mora i sedam gora. Vidjet ćemo hoće li dobaciti do sportske dvorane u Beču.

Malo pjesama na hrvatskom

Prema nekim procjenama dobre izglede ima i mlada Zevin, slovenska „multimedijalna umjetnica“ pravim imenom Nives Cilenšek, koja u pjesmi My Mind zvuči razigrano, plesno, ultramoderno i tipično infantilno, s (pomalo autoironičnim, pretpostavljamo) balkanskim aluzijama. Pod rokerskom zastavom ove su se godine okupili pulski sastav Ritam Noir (na rubu melodioznog metala u Profumi di mare) i osjetno inferiorniji Cold Snap (Mucho Macho). Malo je ovdje pjesama na hrvatskom – svi bi valjda najkraćim putem željeli dospjeti na vrhove britanskih top lista – a među one koje na engleskom zvuče prirodno valja uvrstiti i Crying Eyes. Nastala u suradnji s irskim autorima Johnom Dohertyjem i Aidanom O’Connorom, Eyes je solidno napisan komad srednjostrujaškog, radiofoničnog rocka američkoga tipa koji postaje još bolji u energičnoj vokalnoj izvedbi Ivana Severa. Sever je najdojmljiviji muški glas ovogodišnjeg natjecanja, bez sumnje.

Među djevojkama valja skrenuti pozornost i na dvije koje (premda nemaju što tražiti među favoritima) imaju što za reći, a to što govore ne pulsira praznom pompoznošću poput većine drugih. Ema Bubić nastupa u odmjerenom popu Vrijeme za nas, dok je Jasmina Makota u skladbi Higher dala vlastito tumačenje nu soula devedesetih. Obje su fino aranžirane i otpjevane s mjerom, što vrijedi istaknuti, s obzirom da sudjeluju u natjecanju koje o mjeri i umjerenosti ne vodi previše računa.

Ništa od Nobela

No, zato je ovdje mnogo zabave, pa čak i nenamjerno duhovite lirike, kao u generičkoj baladi Neotuđivo Marka Kutlića: „Moja sućut svakoj koja se našla tu poslije tebe“. Kome to nije dovoljno sofisticirano, uvijek mu ostaje Lima Len i refren iz „duhovite“ trap nabrajalice Raketa, dočekane oduševljenim komentarima na društvenim mrežama: „Do ljeta raketa, parizer i pašteta, kila gore pola dole, meni to ne smeta“. Ovoga puta ipak ništa od Nobelove nagrade za književnost, i ništa za publiku istančana glazbenog ukusa. Ali to je, razumije se, u ovome natjecanju najveći kompliment. Podvuče li se crta, čini se da će sredinom veljače tijekom tri sudbonosne večeri u studijima HRT-a svi pogledi prije svega biti uprti u LELEK.